Visoke cijene nafte zavise od nekoliko ljudi, a to nisu Bajden i Tramp

Visoke cijene nafte ne zavise od Džo Bajdena (Joe Biden), Donalda Trampa (Donald Trump) ili Skota Šefilda (Scott Sheffield).

Trenutna cijena je daleko iznad dugoročnog marginalnog troška nafte. Ona se održava na tom nivou ne samo zahvaljujući kvotama OPEC+ (Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) plus saveznici, uključujući Rusiju), koje trenutno drže van tržišta 3,5 miliona barela dnevno, već i političkim odlukama nekoliko lidera zemalja izvoznica nafte.

Jedan lider će uskoro biti zamijenjen, drugi možda, ali dva su ili stari ili u lošem zdravstvenom stanju.

Jedini lider koji će definitivno biti zamijenjen je predsjednik Meksika Lopez Obrador koji ne samo da nije sarađivao sa OPEC+ već je ograničio i investicije i proizvodnju u svojoj zemlji.

Gigantsko naftno polje Zama (rezerve 600 miliona barela) otkriveno je od strane stranih kompanija u vrijeme deregulacije koju je pokrenuo njegov prethodnik. Obrador je prepravio ugovor i povukao te reforme, fokusirajući se na nacionalnu naftnu kompaniju i domaću preradu.

Njegova nasljednica, ideološki mu je saveznik, ali djeluje mnogo pragmatičnije. Rezultat bi mogao biti skromna dodatna proizvodnja nafte u narednih pet godina, ali bi takođe mogla ojačati politike svog prethodnika.

Sljedećeg imamo venecuelanskog vođu Nikolasa Madura (Nicolas Maduro), koji nije samo nastavio razorne ekonomske politike svog prethodnika, već je toliko otuđio većinu međunarodne zajednice da su sankcije gotovo smanjile venecuelanski izvoz nafte na nulu.

Izbori krajem jula mogli bi dovedu do njegovog odlaska, iako bih prije rekao da će bježati iz zemlje. Ukoliko odbije da prizna izbore, izazvaće međunarodni bijes, ali to ne znači da on to neće učiniti i pored toga.

Kao i Sadam Husein, skromni izvozi nafte omogućavaju mu da održi luksuzan način života za svoje ljude, čak i ako zemlja tone.

Sljedeći je Iran, gde Ajatolah Homeini (Ayatollah Khameini) trenutno drži uzde vlasti, ali sa sve klizavijim držanjem.

Većina konzervativaca kao predsjednički kandidati zalažu se za reforme, iako, kao i u slučaju Venecuele, dobrobit zemlje i njenih građana su sekundarni u odnosu na lidera. Ipak, većina kandidata čini se da podržava barem neke reforme, a smjena Homeinija bi mogla ojačati tu tendenciju.

Prestanak sankcija i manje ksenofobna vlada mogli bi značajno povećati količine nafte na tržištu – ali ne tako brzo.

Rusija je značajan faktor neizvjesnosti u svemu tome, zadržavajući skoro milion barela dnevno nafte van tržišta zbog kvota, možda još pola do milion barela dnevno izgubljeno je zbog sankcija (prema višim procjenama). Čini se da je Putin zdrav, ali kako broj žrtava u ukrajinskom ratu raste, raste i nezadovoljstvo.

Nijedan od trenutnih lidera ne izgleda sklon da se oštro suprotstavi njemu, ali ne čini se da provodi mnogo vremena blizu prozora, ako razumijete šta mislim.

Promjena u rukovodstvu Rusije sigurno bi značila mir sa Ukrajinom, kraj sankcija na naftu i obnovljene (ali po nižim cijenama) izvoze gasa.

Konačno, uloga prestolonasljednika Mohameda bin Salmana (Mohammed bin Salman) u Saudijskoj Arabiji u podršci cijenama nafte ostaje ključni faktor koji određuje cijene nafte srednjoročno.

Njegovo vođstvo se ne čini ugroženim ni najmanje, mlad je i zdrav, ali važnost njegovog (i njegovog ministra energetike) razmišljanja u održavanju cijena znači da jednostavna promjena mišljenja može brzo smanjiti cijenu nafte za 10, 20 dolara ili više.

Saudijska Arabija nosi glavni teret smanjenja proizvodnje radi podrške cijenama. Povećanje izvoza za 20% može smanjiti cijene nafte za 25%, što implicira kratkoročni gubitak prihoda. Ali ako Salman postane nezadovoljan trendom na tržištu i prostorom za saudijsku naftu, stvari se mogu brzo promijeniti, kao što je bilo 1998. ili 2014.

Postoje svakako politički rizici koji bi mogli podići cijene nafte. Zabrana frekinga (tehnologija upumpavanja velike količine tečnosti pod visokim pritiskom kako bi se razbile podzemne stijene u kojima se nalaze rezerve fosilnih goriva) u SAD bi obradovala ekološku zajednicu (sve do trenutka kada benzin dostigne pet dolara po galonu), građanski rat u Rusiji ili čak produženi ratni sukobi na naftnim poljima (kladim se da radnici na naftnim poljima nisu oslobođeni vojnog roka), novi sukobi u Arapskom/Persijskom zalivu, kao što su građanski rat u Iraku ili povratak vojnih sukoba između Irana i Iraka, sve to može dovesti do cijena iznad 100 dolara za duži period.

Nijedan od ovih događaja ne izgleda kao visokorizičan, ali možda vrijedi razmisliti o kupovini jedne ili dvije opcije.

Dobro informisani čitalac će znati da sam mnogo češće upozoravao na pad cijena nafte nego na skokove, iako moji kritičari ignorišu uspješne prognoze (bilo je nekoliko njih). Ali suština je da u slučajevima Irana, Rusije i Venecuele, održavanje njihove proizvodnje pod kontrolom u velikoj mjeri zavisi od trenutnog rukovodstva. I niko ne ostaje zauvijek.

Michael Lynch, saradnik Forbesa

High Oil Prices Depend On A Handful Of People