Venecueli je potrebno više od same reforme naftnog sektora

Često se u brzoj promjeni situacije koju je iskusila Venecuela zaboravlja duga istorija naftne industrije zemlje i njene lekcije za industrijsku politiku. Ogromni resursi ove nacije odigrali su značajnu ulogu u njenom ekonomskom razvoju. Ali, mnogi tvrde da su često bili više prokletstvo nego blagoslov. Naravno, nafta nije odgovorna za postupke ljudi u njeno ime, niti za one koji su, zahvaljujući prihodima od nafte, mogli da sprovode nepromišljene politike.

Opis političke ekonomije zemlje ponekad uključuje ideju da su građani bogatstvo smatrali nečim što jednostavno postoji (tj. u obliku dragocjenih resursa u zemlji), umjesto nečim što se stvara ljudskim trudom i inovativnošću. U ovom pogledu, političari, poput loših ekonomista, „pretpostavljali su bogatstvo“ i mnoge politike bile su posvećene njegovom raspodjeljivanju. Ovo je pojednostavljeno, ali u tome ima istine. I povezano je s fenomenom poznatim kao „holandska bolest“, prema kojem brzo povećanje prihoda od prirodnih resursa šteti drugim djelovima ekonomije zemlje.

Svaki kurs industrijske politike, kao i svaki venecuelanski političar, trebalo bi da prouči izvanrednu knjigu Terija Lina Karla (Terry Lynn Karl) »The Paradox of Plenty: Oil Booms and Petro-States«, objavljenu neposredno prije nego što je Ugo Čavez (Hugo Chavez) stupio na funkciju. Knjiga opisuje kako je jedan od njegovih prethodnika, Karlos Andres Perez (Carlos Andres Perez), naslijedio naftni bum 1970-ih i katastrofalno loše upravljao. To je kasnije i sam priznao. Djelimično, greške su proizašle iz ogromnog priliva novca koji je zemlja primila kada su cijene nafte porasle sedamdesetih. On je, kao i skoro svi izvoznici nafte, mislio da će taj rast trajati beskonačno. To mu je omogućilo da planira masovne izdatke, uvjeren da prihodi od nafte ne samo da će pokriti investicije, već i finansirati naknadne operacije.

Pokušaj industrijalizacije zemlje

Kada cijene nijesu porasle poslije 1981, a zatim su naglo pale 1986, vlada se našla s velikim kapitalnim projektima, mnogi nedovršeni, koje nije mogla da finansira. Venecuela nije bila jedinstvena. Građevinski bum u dalekim regionima, od Bliskog istoka do Aljaske, stao je naglo. Cijene nekretnina u Teksasu su pale, a sama naftna industrija se drastično smanjila, uprkos mnogim glasovima koji su tvrdili da je „ovog puta drugačije“ i da bum nikada neće pući.

Retrospektivno, Perez je previše trošio na socijalne programe, čemu mnoge vlade podliježu. Ali, važnije za ovu diskusiju bili su Perezovi pokušaji da pokrene industrijski razvoj zemlje. Stručnjaci su tvrdili da zemlja ne može preskočiti u modernu ekonomiju samo odlukom vlade. Ali, on ih je odbacivao kao „dinosauruse“ koji nijesu prepoznali sposobnost nove liberalne vlade da prevaziđe praktične prepreke.

Što se tiče nafte, nacionalizovao je strane investicije i, kako su mnogi primijetili, proizvodnja je potom naglo pala. To pokazuje priloženi grafikon. Veliki dio pada odražavao je opštu slabost tržišta, posebno poslije 1980. Vlada je takođe bila spremna da pusti proizvodnju da opada kako bi sačuvala resurse. Mnogi su primijetili da je poslije nacionalizacije naftna industrija, prvenstveno Petróleos de Venezuela, bila smatrana modelom dobro vođene državne mineralne kompanije, sa velikim brojem visokokvalifikovanih zaposlenih i dobro cijenjenim menadžmentom.

Značaj privatnog sektora

Kako je potražnja za naftom OPEC-a porasla krajem 1980-ih, venecuelanska nafta je povećala proizvodnju sa najnižih nivoa, ali, samo približno do nivoa postignutog pri nacionalizaciji, u skladu sa ukupnom proizvodnjom OPEC-a. Ipak, to je i dalje bilo oko 40% manje od nivoa koji su privatne naftne kompanije dostigle početkom 1970-ih. Sljedeći rast desio se kada je vlada ublažila regulacije i dozvolila privatnim kompanijama da ponovo investiraju. Većina pažnje bila je usmjerena na mega-projekte za proizvodnju i unapređenje venecuelanskog resursa teške nafte Orinoko. Starija polja u opadanju iznajmljena su privatnim kompanijama koje su ih rehabilitovale i dodale oko 400.000 barela dnevno konvencionalne proizvodnje.

Za ovu analizu važno je istaći jednu ključnu poentu: najbolji rezultati venecuelanske naftne industrije postignuti su pod privatnim vlasništvom, a ne državnom kontrolom. Baš kao što su sve socijalističke vlade pribjegle reformama slobodnog tržišta da bi generisale ekonomski rast, tako bi većini zemalja bilo bolje da maksimalno uključi privatni sektor u svoj naftni sektor kako bi postigla najveću efikasnost i inovativnost.

Ovo ne znači da naftne kompanije ne bi trebalo regulisati da pružaju javne usluge, uključujući čiste operacije i bezbjednost radnika, kao što je slučaj u ovoj zemlji. Naftom bogate zemlje Bliskog istoka obično nemaju dovoljno bogat privatni sektor, niti su troškovi proizvodnje toliko niski da efikasnost nije važna.

Potrebna zaštita investitora

Venecuela i njeni zakonodavci upravo su ubrzali zakonodavstvo koje bi reformisalo naftni sektor, uključujući davanje autonomije privatnim vlasnicima i „omogućavanje transfera imovine i autsorsinga“. Može se reći da ovo odražava pristup visokih zvaničnika po Teng Sjaopingovoj (Teng Xiaoping) maksimi da nije važno da li je mačka crna ili bijela, sve dok hvata miševe. Ali ovo bi se takođe moglo pokazati kao Novi ekonomski plan Vladimira Lenjina, koji je dozvoljavao privatnu trgovinu dok se ekonomija ne oporavi.

Na kraju krajeva, režim u Karakasu je uglavnom nepromijenjen i mnogi na vlasti su otvoreno socijalisti. Nema sumnje da će prezirati svaki ustupak privatnim kompanijama, osim možda tamo gdje imaju dio vlasništva. Činjenica da je za reformu bio potreban pritisak SAD može značiti da su reformatori iskoristili priliku koju je pružilo hapšenje Madura. Ali, takođe može značiti da vlada samo „podržava“ SAD kako bi ova podstakla oslobađanje trenutnog izvoza nafte.

Pomak ka demokratiji ne bi garantovao da bi privatni proizvođači nafte bili sigurni od državne intervencije, jer političari svuda, uključujući SAD, vole da se miješaju u ekonomiju. Ali u Venecueli, široki i razorni neuspjeh socijalističke ekonomije trebalo bi da oteža populistima da skupe javnu podršku za takve politike. To znači da bi demokratske reforme trebalo da pruže bolju zaštitu za investitore. Novi zakon mogao bi da donese veliki oporavak naftnog sektora, ali dok se ne sprovede politička reforma, rizik od ponovne intervencije ostaje.

Michael Lynch, Forbes

Venezuela Needs More Than Just Oil Sector Reform