Venecuela tvrdi da Tramp želi njenu naftu – Da li je to zaista cilj SAD-a?

Sjedinjene Američke Države su tokom posljednjih sedmica izvele niz napada na venecuelanske brodove i tankere, tvrdeći da su umiješani u krijumčarenje droge i nafte. Predsjednik Venecuele Nikolas Maduro (Nicolás Maduro) optužuje Vašington da je pravi cilj tih akcija – venecuelanska nafta. Analitičari, međutim, upozoravaju da je pozadina čitave priče znatno složenija.

Venecuelanski lider Nikolas Maduro tvrdi da se pojačani pritisak SAD-a svodi na jedno: Vašington želi da preuzme ogromna naftna bogatstva ove južnoameričke države.

Ove sedmice američka vojska zaplijenila je tanker za koji se tvrdi da je prevozio venecuelansku naftu suprotno američkim sankcijama, uz prijetnje akcijama i protiv drugih brodova.

Taj potez uslijedio je nakon serije vojnih udara na venecuelanske brodove za koje SAD tvrdi da su uključeni u krijumčarenje droge. Predsjednik Donald Tramp pozvao je Madura da se povuče s vlasti, optužujući ga da u SAD šalje narkotike i ubice, piše BBC.

Ali da li Tramp zaista želi venecuelansku naftu? I da li bi to uopšte imalo smisla? Koliko nafte Venecuela zaista ima?

Najveće rezerve, ali mala proizvodnja

Tačno je da Venecuela, sa procijenjenih 303 milijarde barela, ima najveće dokazane rezerve nafte u svijetu. Međutim, količina nafte koju zemlja danas zaista proizvodi neuporedivo je manja.

Proizvodnja je naglo pala od ranih 2000-ih, nakon što su bivši predsjednik Ugo Čaves (Hugo Chávez), a potom i administracija Nikolasa Madura, pooštrili kontrolu nad državnom naftnom kompanijom PDVSA, što je dovelo do odlaska velikog broja iskusnih stručnjaka.

Problem infrastrukture

Iako su neke zapadne naftne kompanije, uključujući američki Chevron, i dalje prisutne u zemlji, njihove operacije su znatno smanjene kako su SAD širile sankcije i ciljale izvoz nafte, nastojeći da Madurovu vladu odsijeku od ključnog izvora prihoda.

Sankcije koje su SAD uvele još 2015. godine, tokom administracije Baraka Obame (Barack Obama), zbog navodnih kršenja ljudskih prava, dodatno su odsjekle zemlju od investicija i pristupa neophodnim rezervnim dijelovima.

„Njihov glavni problem je infrastruktura“, kaže Kalum Mekferson (Callum McPherson), direktor odjeljenja za robne investicije u Investecu. Prema posljednjem izvještaju Međunarodne agencije za energiju, Venecuela je u novembru proizvodila oko 860.000 barela dnevno – tek oko trećine količine od prije deset godina i manje od jedan odsto globalne potrošnje nafte.

Američki interes – ali ne nužno državni

Pojedini političari u SAD-u zagovaraju intervenciju u Venecueli, ističući potencijal za američke kompanije da obnove tamošnju naftnu industriju. „Za američke naftne kompanije, Venecuela bi bila raj“, izjavila je nedavno republikanska članica Kongresa sa Floride Maria Elvira Salazar u intervjuu za Fox Business. „Američke firme mogle bi da dođu i poprave naftovode, platforme – sve što ima veze s naftom i njenim derivatima.“

Tramp je vodio kampanju pod sloganom „Drill, baby, drill“ i često pozivao na povećanje domaće proizvodnje nafte, povezujući je s nižim cijenama za američke potrošače.

Ipak, kada je riječ o Venecueli, Bijela kuća tvrdi da su glavni problemi krijumčarenje droge i nelegitimnost Madurove vlasti. Na pitanje da li je američka kampanja u regionu motivisana drogom ili naftom, portparolka Bijele kuće Kerolajn Livit (Karoline Leavitt) kazala je da se administracija fokusira na „više pitanja“, ističući da je zaustavljanje priliva ilegalnih droga u SAD „prioritet broj jedan“.

Klejton Sigl (Clayton Siegle), viši saradnik za energetsku bezbjednost u Centru za strateške i međunarodne studije, kaže da takve izjave uglavnom uzima „doslovno“. Ukazuje i na dugogodišnje interesovanje ključnih američkih političara za region, poput državnog sekretara Marka Rubija (Marco Rubio). „Jednostavno ne vidim dokaze da je nafta u središtu američkih ambicija“, kaže Sigl.

Chevron kao izuzetak

To, naravno, ne znači da američke kompanije ne bi bile zainteresovane. Trenutno je Chevron jedina američka naftna kompanija koja i dalje posluje u Venecueli, nakon što je 2022. godine, za vrijeme administracije Džoa Bajdena (Joe Biden), dobila posebnu licencu uprkos sankcijama. Trampova administracija je ove godine produžila tu dozvolu, ali je ukinula izuzetke za druge kompanije, poput španskog Repsola, kako bi ograničila dotok novca Madurovom režimu.

Danas Chevron učestvuje sa oko 20 odsto u ukupnoj venecuelanskoj proizvodnji nafte. Analitičari smatraju da bi ta kompanija bila među najvećim dobitnicima ukoliko SAD počne da ublažava ograničenja poslovanja s Venecuelom. Američke rafinerije, naročito one na obali Meksičkog zaliva, takođe su veoma zainteresovane za venecuelansku „tešku“ naftu, koja je jeftinija i isplativija za preradu.

„Veliki problem za rafinerije na obali Zaliva je to što je Venecuela bila pod sankcijama i smanjivala proizvodnju, jer to znači manju dostupnost te teške nafte“, kaže Met Smit (Matt Smith), analitičar za naftu u kompaniji Kpler. „Čak i da se ne uključe u samu proizvodnju, bile bi vrlo zainteresovani kupci.“

Iako bi povećanje izvoza venecuelanske nafte moglo pomoći u snižavanju cijena u SAD-u, analitičari upozoravaju da bi za to bilo potrebno vrijeme, jer je sadašnja proizvodnja jednostavno premala da bi imala značajniji efekat.