Šta utiče, a šta ne utiče na cijenu nafte

Internet bruji od rasprava o tome zašto bi cijene nafte u narednim mjesecima trebalo da porastu ili padnu.

Postoji niz objašnjenja koja uključuju slabljenje dolara, projektovani višak nafte, visoke cijene zlata, gotovo nestanak rezervnih kapaciteta OPEC-a i mogućnost da će sankcije protiv jednog ili više izvoznika nafte biti pooštrene ili ublažene.

Čini se opravdanim napraviti korak unazad i razmotriti tipične pokretače cijena. Važna stvar koju treba uzeti u obzir je periodičnost kretanja cijena nafte.

Konkretno, postoji ogromna razlika između kretanja cijena tokom godina i decenija i onih kratkoročnih, dnevnih oscilacija ili na nivou sata.

Ko i šta utiče na cijene nafte

Za ove druge važi opštepoznata tvrdnja da ekonomija ne može objasniti kratkoročne promjene cijena, ali jedan ekonomista može.

Džon Mejnard Kejnz (John Maynard Keynes), koji je bilježio velike dobitke i gubitke spekulišući na berzi, shvatio je da cijenu neke imovine ne određuju njene ekonomske osnove, već pogled trgovaca na te ekonomske osnove. Na duži rok, to dvoje se uglavnom poklapa, ali na kratki rok mogu dramatično da se razlikuju.

Nadamo se da je jasno u kojoj mjeri različiti faktori pomenuti u ovom tekstu imaju kratkoročne, a u kojoj dugoročne efekte. Živimo u dobu teorija zavjere, ali to nimalo nije novo u naftnoj industriji.

Ljudi se već dugo žale na to da cijene određuju akteri kao što su naftne kompanije, OPEC, predsjednik SAD i praktično svi osim Iluminata.

Djelimično, to odražava stvarno iskustvo posmatranja promjena cijena benzina: očigledno ih neko mijenja.

Ali to potiče i iz istorijskog zapisa, u kojem je Standard Oil Trust određivao cijene godinama, a kasnije su Teksaška željeznička komisija i velike naftne kompanije poznate kao „Sedam sestara“ koristile sistem kvota decenijama kako bi stabilizovale cijene na nivoima iznad graničnog troška proizvodnje.

Kako je sada?

To je bilo tada, a ovo je sada.

Moć Teksaške željezničke komisije praktično je nestala kada su proizvođači nafte u toj državi ostali bez viška kapaciteta krajem 1960-ih. „Sedam sestara“ je izgubilo sposobnost da određuje cijene nakon što su previše puta smanjivale isplate zemljama izvoznicama nafte.

Neke od tih zemalja su odgovorile osnivanjem OPEC-a, koji je uspješno odolio smanjenju cijena iz 1959.

Grupa nije stekla mogućnost određivanja cijena sve do posle druge arapske naftne blokade 1973. Više od decenije, cijene koje je OPEC objavljivao određivale su tržišnu cijenu.

Ali nakon što je potražnja za naftom OPEC-a pala za 15 miliona barela dnevno između 1980. i 1985. godine, grupa je praktično odustala od određivanja cijena i umjesto toga se odlučila za proizvodne kvote kako bi njima upravljala.

Kasnije je grupa uspostavila cjenovni opseg krajem 1990-ih. Promjene proizvodnih kvota trebalo je automatski da se pokreću kada bi cijene ispale iz tog opsega.

Ovaj pokušaj je brzo propao kada su tržišta posle 2000. podigla cijene daleko iznad gornje granice.

Posebno imajući u vidu proizvodne gubitke tokom drugog Zalivskog rata i nemira u Venecueli.

Koji faktori utiču na cijenu nafte

Faktori za koje se smatra da utiču na cijene nafte uključuju: političke motive, finansijske potrebe izvoznika, ekonomiju industrije i tržišne osnove.

Kao i kod mnogih medicinskih pitanja, ekosistem industrije je toliko složen da je teško precizno izdvojiti uticaj pojedinačnog elementa od mnogih drugih stalno promjenjivih faktora. Ipak, neke stvari su jasnije od drugih.

Politika: Godinama prije i poslije naftne krize 1973/74, neki poput Džejmsa Akinsa tvrdili su da će status arapsko-izraelskog sukoba odrediti spremnost arapskih izvoznika nafte da ulažu u proizvodnju i/ili prodaju svoju naftu.

Prve i druge arapske naftne blokade (1967. i 1973) svakako podržavaju ovu ideju, ali je stvarnost bila takva da cijene nisu podignute kao dio blokada.

Grupa izvoznika nafte koja se sastajala sa industrijskim zvaničnicima u oktobru 1973. godine zahtijevala je povećanje objavljene cijene nafte kada je izbio arapsko-izraelski rat.

Kada su najavljeni blokada i smanjenje proizvodnje, što je dovelo do naglog skoka spot cijena, industrija nije imala mnogo izbora nego da popusti pred zahtjevima za cijenom koje je postavila bečka grupa.

Ali ti izvoznici – uključujući Iran, koji nije učestvovao u blokadi – podizali su cijene i prije rata. Rastuća potražnja ukazivala je da je ova roba potcijenjena.

Bez naftne krize 1973/74, cijene bi ionako porasle, mada vjerovatno sporije.

Izvoznici nafte nisu željeli više cijene zbog arapsko-izraelskog sukoba, već zato što su smatrali da ih zaslužuju.

Uloga Saudijske Arabije

Postoji i popularna tvrdnja da su Saudijci srušili cijenu nafte 1985/86. godine kao odgovor na zahtjev predsJednika Regana.

On je želio da naudi sovjetskoj ekonomiji. Piter Švajcer je iznio ovaj argument u svojoj knjizi Victory. Navodno zasnovan na dopisima administracije upućenim Saudijcima u kojima im je traženo da snize cijene nafte.

Stvarnost je, međutim, mnogo jednostavnija. Potražnja za naftom OPEC-a se srušila nakon dva skoka cijena tokom 1970-ih, smanjivši se 50 odsto od 1980. do 1985.

Saudijci su smanjili proizvodnju 75 odsto u pokušaju da održe cijenu posle 1980. Odustali su od tog napora krajem 1985. kada im je izvoz skoro potpuno iscrpljen.

Praktično svaka američka administracija od 1973. tražila je od OPEC-a i/ili Saudijaca da smanje cijene nafte.

Slično tome, druge promjene u politikama proizvodnje, a posebno od strane Saudijaca, često su pripisivane različitim motivima. To je želja da se naudi nekom drugom izvoznom tržištu. Obično Iranu ili kao odgovor na američke politike prema Izraelu, Iranu ili samoj Saudijskoj Arabiji.

Iako se politički interesi vlada ponekad mogu poklopiti sa politikama proizvodnje, u gotovo svim slučajevima izgleda da su tržišni uslovi određivali promjene kvota.

Politički element bio u najboljem slučaju sekundaran.

Fiskalna politika je još jedan faktor za koji mnogi vjeruju da utiče na odluke o proizvodnji i cijenama, najprije potrebe izvoznika nafte za prihodima.

Jedan od argumenata bio je da su izvoznici smanjivali proizvodnju tokom 1970-ih ne toliko da bi podržali cijene, koliko zbog toga što su primali daleko više novca nego što su mogli da upotrebe.

Više cijene i posljedice

Posljedica toga bila je kratkoročna cjenovna spirala. Više cijene dovode do većih prihoda, što podstiče nižu proizvodnju, što opet povećava cijene i prihode, i tako dalje.

S obzirom na to da su izvoznici imali mnogo prilika da deponuju višak sredstava, a njihove potrebe za prihodima su brzo rasle, ovaj model se nije održao na duži rok.

Međutim, neki su modifikovali taj model. Tvrde da proizvođači pokušavaju da postave cijene na nivoima koji bi im omogućili pokriće budžeta.

Ništa čudno. Niko nije sugerisao da su kolapsi cijena 1986, 1998. ili 2014. nastali zato što su vlade izvoznica nafte imale budžetske suficite.

Ipak, ovaj pogled se odnosi na to da je politika određivanja cIJena nafte bila podređena ili pod uticajem budžetskih potreba zemlje, u suštini kao da ministarstva finansija šalju željenu cijenu relevantnim ministarstvima energetike.

To se možda i dešava, ali malo šta upućuje na to da ministarstva energetike rade više od bilježenja takvih zahtjeva.

Cijena potrebna da pokrije budžet vlade izvoznice nafte možda sugeriše koju cijenu bi vlada željela da postigne. Ona više ukazuje na fiskalni balans koji će nastati nego na tržišnu cijenu koju će vlada pokušati da ostvari.

Da su fiskalne potrebe određivale cijene, period od 1986. do 2000. bi video cijene dvostruke ili trostruke u odnosu na stvarni nivo.

Snaga dolara povezana je s ovim modelom, jer se cijene nafte i prihodi izvoznika obično određuju u dolarima. Njihovi budžeti su u domaćim valutama, a uvoz dolazi sa globalnog tržišta. Jak dolar znači da su njihovi efektivni prihodi od nafte veći, dok slab dolar znači suprotno.

Trgovci će tako ponekad kretati cijenom nafte u suprotnom smjeru od dolara, ali obično na kratke staze.

Investiranje u naftu

Naravno, zemlje izvoznice nafte su svjesne svojih potreba za prihodima i uvozom i vjerovatno žele da cijena nafte zadovolji te potrebe.

Stvarnost je takva da ne samo da svaka zemlja ima različitu „ciljnu cijenu“, već je važnije to što je malo zemalja imalo budžetske i/ili trgovinske suficite u skoro čitavoj polovini prošlog vijeka.

Fiskalne potrebe mogu se smatrati pokazateljem njihovih težnji i želja, ali ne predviđaju stvarne cijene.

Investiranje u naftu kao imovinu povezano je s ovim. Takva ulaganja su znatno porasla kada su prije oko dvije decenije kreirani berzanski fondovi (ETF-ovi).

To je dovelo do značajne debate o tome da li su špekulacije i/ili ulaganja u naftu kao imovinu podigli cijenu iznad nivoa koji bi tržišna ravnoteža opravdavala.

Ovo je moglo imati efekat u kratkom roku. Ipak je vjerovatnije da bi trgovci reagovali na povišene cijene prodajom, čime bi cijene ponovo pale.

To ne znači da se ne priznaje da finansijska kretanja na tržištu mogu pomerati cijene, posebno u kratkom i srednjem roku.

Pored učesnika iz industrije, postoje investitori koji traže imovinu poput zlata i drugih dragocjenih metala kao zaštitu od inflacije ili nekih drugih rizika. U teoriji, nafta je manje atraktivna kao sigurno utočište od drugih sirovina, jer na tržišta često utiču odluke vlada, prije svega politike proizvodnje zemalja OPEC-a.

To ne znači da su vrijednosti sirovina potpuno nepovezane sa cijenama nafte.

Kretanje cijena

Ekonomski bum obično dovodi do viših cijena sirovina jer ponuda teško može da zadovolji naglo povećanu potražnju.

Kretanja cijena nafte u takvom slučaju bila bi korelisana pod jednakim uslovima. (Suprotno važi u recesiji).

Međutim, korelacija je daleko od savršene, jer na snabdijevanje naftom snažno utiču politike proizvodnje zemalja OPEC-a.

Dostupnost rezervnog proizvodnog kapaciteta u nekim zemljama ne postoji za poljoprivredne ili mineralne sirovine.

Ekonomija: Granični trošak proizvodnje često se navodi kao faktor koji određuje donju granicu cijene nafte. To je cijena koja omogućava dovoljno ulaganja da se tržište izbalansira.

Kada je prije 10 godina cijena bila iznad 100 dolara, taj nivo se smatrao donjom granicom. Obrazloženje je bilo da granični barel košta toliko da se proizvede, što znači da zadovoljavanje dodatne potražnje zahtijeva bar tu cijenu.

Suprotno, ako su cijene iznad graničnog troška proizvodnje, veća ulaganja će ih na kraju ublažiti.

Međutim, nekoliko nedostataka čini ovaj pokazatelj problematičnim.

Šta određuje cijenu na duži rok

Priznaje se da granični trošak proizvodnje određuje cijenu na duži rok – u konkurentnom tržištu.

Međutim, nafta nije bila konkurentno tržište, osim možda od 1859. do 1870. ili od 1911. do 1922.

Dalje, većina onih koji iznose ovaj argument pretpostavlja da je najskuplji barel granični barel. To znači da će naredni barel biti skuplji.

Kao što je Moris Adelmen, profesor ekonomije na Masačusetskom tehnološkom institutu pokazao 1989, naredni barel obično dolazi iz sredine krive troškova, ne samo u zemljama OPEC-a već i u mnogim drugim zemljama proizvođačima gdje je ulaganje u gornju fazu proizvodnje strogo regulisano.

Nova proizvodnja ne dolazi iz narednog najskupljeg resursa, već iz oblasti koje vlade odobre za bušenje.

Oni koji iznose ovaj argument obično se oslanjaju na osnovnu premisu ekonomije neobnovljivih resursa, da se iscrpljivanje započinje s najboljim, najjeftinijim resursom i postepeno prelazi na najskuplja ležišta.

U naftnoj industriji, ovo se naziva traženjem manjih, dubljih nalazišta. Posljedica bi bila da resurs postepeno postaje skuplji, pa bi cijene trebalo da rastu na duži rok.

Ipak, to se ne dešava.

Opet se možemo osloniti na jednog ekonomistu da objasni nedostatke ove ekonomske teorije. Adelmen je 1986. objasnio: „Opadajući prinosi su u sukobu s rastućim znanjem, kako o zemljinoj kori, tako i o metodama vađenja i upotrebe. Cijena nafte, kao i bilo kog minerala, je nesiguran i promenljiv rezultat tog sukoba“.

Drugim riječima, iscrpljivanje može povećati troškove u konkurentnom tržištu, ali ne mora nužno.

Troškovi proizvodnje

Tačno je da cijene mogu pasti dovoljno da utiču na proizvodnju, i troškovi su glavni faktor u tome.

Međutim, u kratkom roku granični trošak proizvodnje predstavlja operativni trošak, koji je obično samo dio dugoročnog graničnog troška. Tako, u prethodnim padovima cijena skoro da nije bila zaustavljena nijedna proizvodnja.

Umjesto toga, smanjivala su se ulaganja, što je na kraju uticalo na snabdijevanje i ponovo izbalansiralo tržište.

Kao što stara izreka kaže, lijek za niske cijene nafte su niske cijene nafte. (Suprotno važi takođe).

A presjek cijena i dugoročnih graničnih troškova djelimično je pod uticajem nivoa cijena prije i poslije pada.

Pad cijena nafte 1998. dogodio se sa niskog nivoa (40 dolara po barelu prilagođeno za inflaciju), dok je 1986. i 2014. cijena pala sa nivoa koji je bio daleko iznad dugoročne prosječne vrijednosti, što sugeriše da je još bilo dovoljno prostora za ulaganja.

Dugoročni granični troškovi bez političke intervencije ne rastu naglo.

Obrazloženje koje su mnogi navodili za cijene nafte iznad 100 dolara u periodu 2006–2014. bilo je da je „laka nafta nestala“, kao da je iznenada nestala između 2001. i 2005.

Na kraju, tržišni temelji su daleko najjači faktor koji određuje cijene nafte, posebno izvan veoma kratkog roka (sati i dani).

Ravnoteža

Ravnoteža se obično mjeri i predviđa od strane Međunarodne agencije za energiju, OPEC-a i Uprave za energetske informacije u njihovim mjesečnim izvještajima o tržištu.

Međutim, iako svaki od njih nominalno procjenjuje trenutnu ravnotežu i onu za narednu godinu ili više, realnost je da su globalni podaci o potražnji i ponudi nafte u datom trenutku zastarjeli barem šest nedjelja.

Ali naravno, postoji i zamjena za ravnotežu ponude i potražnje: promjene zaliha.

U najjednostavnijem obliku, ponuda minus potražnja jednaka je promjeni zaliha, a zalihe se prilično dobro mjere i izvještavaju, iako opet sa odlaganjem.

Nedjeljni izvještaj o naftnim proizvodima SAD-a je najvažniji, jer je pravovremen, prilično tačan i predstavlja otprilike jednu petinu globalnog tržišta.

Glavna tržišta

Razni izvori takođe izvještavaju o kretanju nafte na glavnim tržištima, posebno u zemljama OECD-a, ali i u Kini.

Drugi ključni temelj tržišta je rezervni kapacitet, koji danas u potpunosti leži u OPEC-u i nekoliko zemalja koje sarađuju.

Iako uticajan, on nije presudan.

Visoki nivoi rezervnih kapaciteta, kao u periodu 1985–1990, sugerišu plafon cijena, jer proizvođači lako mogu odgovoriti na rastuću potražnju, a posebno jer su sposobni da krše kvote.

To ne znači da hoće, već samo da mogu. Kohezija bez OPEC-a predstavlja glavni faktor koji utiče na to da li visok rezervni kapacitet rezultira slabijim cijenama nafte.

S druge strane, nizak rezervni kapacitet implicira donju granicu cijene, jer članovi manje mogu da prekomjerno proizvode i oslabe tržište. Njihove želje efektivno su nadjačane njihovom sposobnošću.

Da li će cijena nafte rasti

Opet, to ne znači da će cijene rasti, već samo da je to vjerovatnije, posebno ako se pokaže da je potražnja snažna.

Veći dio 1990-ih je OPEK imao rezervni kapacitet na relativno niskim nivoima bez naglog skoka cijena, iako je 1996. zabilježen mini-skok cijena od oko 25 odsto.

Dakle, kada čitate mnoge stručnjake (uključujući i ovog) koji predviđaju vjerovatni smjer kretanja cijena nafte, imajte na umu da su cijene rezultat interakcije mnogih varijabli, ne najmanje mišljenja trgovaca.

Ali kada čitate samouvjerene tvrdnje o odnosu cijena zlata i nafte, nivou rezervnog kapaciteta u OPEC-u ili finansijskim planovima vlada izvoznica nafte, imajte na umu rimsku logičku grešku post hoc ergo propter hoc, odnosno pretpostavku da korelacija znači uzročnost.

Ova greška je vjerovatno najosnovnija lekcija iz logike, koja se redovno ignoriše u pisanju o ovoj i drugim temama, ali investitori i učesnici na tržištu bi dobro učinili da je imaju na umu.

Michael Lynch, saradnik Forbesa

What Does And Doesn’t Drive Oil Prices