Ruski oligarsi tuže EU za više od 40 milijardi eura
Rusija ne prijeti Evropi samo dronovima i hibridnim operacijama, već i na sudu. Iskorišćavanjem starih trgovinskih sporazuma koji datiraju iz vremena završetka Hladnog rata, ruske kompanije i oligarsi pokrenuli su niz arbitražnih postupaka kako bi osporili politiku sankcija Evropske unije, čime stvaraju sve veći finansijski rizik za države članice.
Na to je upozorila koalicija evropskih nevladinih organizacija, uključujući Veblen Institute for Economic Reforms, Friends of the Earth Europe i PowerShift, u izvještaju objavljenom u utorak pod naslovom „Zamrznuta imovina, vrući zahtjevi: kako ruski oligarsi i drugi investitori tuže zbog sankcija“. Te organizacije procjenjuju da je od EU i njenih saveznika (Ujedinjenog Kraljevstva, Ukrajine i Kanade) zatraženo najmanje 48 milijardi dolara (41 milijarda eura) odštete zbog sankcija. To je minimalna brojka, budući da većina od 24 postupka navedenih u izvještaju nije otkrila iznose koje potražuju, piše Le Monde.
Nakon što su im vile, jahte i umjetnička djela bili zamrznuti poslije invazije na Ukrajinu, brojni oligarsi odlučili su se na pravnu odmazdu, s različitim stepenom uspjeha. Godine 2024. Pjotr Aven i Mihail Fridman dobili su spor pred sudom EU, koji je zaključio da je njihov doprinos ratu bio previše indirektan da bi opravdao sankcije uvedene protiv njih.
Paralelni pravosudni sistem
Iza ovog medijski eksponiranog slučaja, nekoliko ruskih oligarha i kompanija pokrenuli su mnogo diskretnije postupke oslanjajući se na investicione sporazume koje su mnoge evropske države potpisale sa Sovjetskim Savezom kasnih 1980-ih. Ti bilateralni ugovori, osmišljeni da zaštite investitore, stvorili su paralelni pravosudni sistem poznat kao investiciono-državno rješavanje sporova (ISDS).
Ovaj mehanizam omogućava investitorima da svoje slučajeve iznesu pred panel privatnih međunarodnih arbitara, umjesto redovnim sudovima, kako bi potraživali odštetu ako smatraju da je država zloupotrijebila svoja prava, na primjer kroz eksproprijaciju ili nepravedan tretman.
Nakon zamrzavanja luksuzne imovine, Fridman je, na primjer, iskoristio sporazum iz 1989. između Luksemburga i Rusije da zatraži povrat imovine zamrznute u toj državi EU, kao i finansijsku odštetu za „nepovratnu i katastrofalnu štetu“ nanesenu njegovom poslovanju. Traži iznos od 14,5 milijardi eura, što predstavlja polovinu godišnjeg budžeta Luksemburga.
Rusko–jermenski milijarder Samvel Karapetjan nedavno je tužio Francusku nakon što su vlasti zaplijenile njegovu vilu na Azurnoj obali u sklopu istrage o pranju novca, a tužbu temelji na investicionom sporazumu iz 1995. između Francuske i Jermenije.
EU se nije zaštitila
Iako nijedan od ovih postupaka do sada nije uspio, njihovi pokretači znaju da su im izgledi znatno veći nego pred evropskim sudovima. Arbitri u ISDS postupcima moraju procijeniti da li je država oduzela imovinu tužioca bez valjanog razloga – praksu koju bilateralni sporazumi zabranjuju čak i kada su sankcije na snazi. Sud pravde EU upozorio je na ovu ranjivost još 2009, ali prema Veblen Institutu, „države članice EU nijesu revidirale svoje sporazume kako bi uvele zaštitne mehanizme, niti su ih ukinule.“
Ulog je velik: države članice nemaju mogućnost žalbe na nepovoljnu odluku arbitražnog tribunala.
U toku je i spor u Briselu oko 165 milijardi eura ruske imovine koju je EU zamrznula. Rusija je zaprijetila da će pokrenuti ISDS arbitražu protiv Belgije ako imovina koju u njenoj državi drži kompanija Euroclear bude konfiskovana. Zbog toga se belgijski premijer Bart De Wever snažno usprotivio planu da se sredstva iskoriste za pomoć Ukrajini.
„S obzirom na sve učestaliju instrumentalizaciju investicionih sporazuma radi slabljenja evropske i ukrajinske sankcione politike, ključno je da EU i Ukrajina usvoje djelotvorne mjere za neutralisanje ISDS rizika“, poručili su iz Veblen Instituta.
„Zombie klauzule“
Evropska komisija već je reagovala: u okviru novog paketa sankcija protiv Rusije iz ljeta 2025. uvedene su mjere koje štite članice EU od mogućih poraza pred arbitražnim sudovima, zabranjujući sprovođenje takvih odluka.
Međutim, osim što takav potez postavlja rizičan presedan koji može narušiti povjerenje drugih trgovinskih partnera EU, neizvjesno je koliko će te mjere biti primjenjive, posebno ako se arbitraža vodi izvan EU, na primjer u Hong Kongu, Londonu ili Singapuru. To bi moglo dovesti do dugotrajnih pravnih zapleta.
Prema Veblen Institutu, najsigurnije rješenje bilo bi ukidanje investicionih sporazuma koji još povezuju 20 od 27 članica EU s Rusijom, slijedeći primjer Ukrajine, koja je svoj sporazum raskinula 2023. godine.
Međutim, neposredni efekat takvog poteza bio bi ograničen, jer svi ti sporazumi sadrže „zombie klauzule“ koje ruskim investitorima omogućavaju pokretanje ISDS postupaka još 10, 15, pa i 20 godina nakon isteka ugovora.