Nafta, Iran i Izrael: Cijena od 100 dolara na pomolu, kako upotrijebiti strateške rezerve

Cijene nafte su porasle nakon velikih izraelskih napada na Iran zbog straha da će se nasilje nastaviti (što je vjerovatno) i proširiti (što je manje izvjesno). Izrael je ohrabren svojim uspjehom protiv Hezbolaha i Hamasa, kao i ranijim udarima na iransku vojsku, posebno sisteme protivvazdušne odbrane. Sve se to dešava u trenutku sve veće nesigurnosti na tržištu nafte. Neki analitičari predviđaju rast cijena kasnije ove godine zbog zategnutog tržišta. Drugi se brinu da bi ekonomska neizvjesnost i ukidanje dobrovoljnih rezova proizvodnje u okviru OPEC+ mogli dovesti do povećanja zaliha i pada cijena.

Analitičari energetske bezbjednosti već godinama strahuju od iranskog napada na brodove u Ormuskom moreuzu, kojim svakog dana prođe skoro 20 miliona barela nafte. Ako bi dotok takve količine nafte bio prekinut, cijene bi lako skočile iznad 100 dolara po barelu. Globalna ekonomija bi se našla u ozbiljnoj krizi. (U trenutku pisanja, cijene nafte su oko 10 dolara više nego prije nekoliko nedjelja, ali jako osciliraju).

Rizik od napada na brodove

Prijetnja produženog perioda visokih cijena svakako je realna. Trenutno se ne čini da će Iran napasti naftne tankere, ali to se lako može promijeniti. Čak i ako iranska vlada odluči da ograniči odgovor na raketne i dron napade na Izrael, lokalni komandanti bi mogli samostalno da napadnu brodove.

Druga „nuklearna opcija“ Irana – blokiranje Ormuskog moreuza – vjerovatno se neće desiti. Djelimično zbog očekivanog odgovora SAD, koji bi uključivao napade na lansere raketa i pomorske baze. Ali u eri asimetričnog ratovanja, spriječiti sve napade na brodove praktično je nemoguće. Još zabrinjavajuće je to što će osiguranje za tankere u Persijskom zalivu naglo poskupjeti, a neki prevoznici će izbjegavati tu oblast. Ako se vojni napadi nastave, to bi moglo značiti dugotrajan period zategnutog tržišta i viših cijena.

Neki će ukazati na državne rezerve nafte kao osiguranje protiv velikih prekida u snabdijevanju. Zemlje OECD-a posjeduju oko 1.200 miliona barela u strateškim rezervama. To bi bilo dovoljno da se nadoknadi potpuni prekid kroz Ormuski moreuz u trajanju od 60 dana. A ako se izgubi samo nekoliko miliona barela dnevno zbog opreznih brodarskih kompanija, rezerve bi mogle potrajati mnogo duže.

Upotreba strateških rezervi

Međutim, istorijski gledano, vlade su sporo koristile strateške rezerve – bar do administracije Džoa Bajdena (Joe Biden). Često su tvrdili da ih ne treba koristiti za ublažavanje visokih cijena, već samo u slučaju fizičkih nestašica. To je greška, jer je osnovna šteta u naftnim krizama uvijek bila posljedica visokih cijena, a ne nedostatka nafte. Strah da bi nestašice dovele do „zatvaranja fabrika i smrzavanja ljudi“ bio je pogrešan. U 1970-im, visoke cijene su izazvale recesije koje su zatvorile fabrike i nanijele štetu građanima, iako je snabdijevanje bilo očuvano.

Ne bih predložio da SAD ili bilo koja druga država odmah reaguje na skok cijena puštanjem strateških zaliha. Treba sačekati da se vidi da li će kriza potrajati. Pokušaji da se cijene kontrolišu na dnevnom ili nedjeljnom nivou su besmisleni i izazvaće samo konfuziju i haos na tržištu.

Ali, kao što sam ukazao prije skoro 40 godina u knjizi Fighting the Last War: Preparations for the Next Oil Crisis, gomilanje zaliha može pogoršati krizu i dodatno podići cijene čak i kada su isporuke stabilne. To je prirodno ljudsko ponašanje – kada ste nesigurni u snabdijevanje, čuvate ono što imate.

Iranska kriza sedamdesetih

Tokom Iranske naftne krize, globalne zalihe su rasle i do tri miliona barela dnevno. Kompanije i veliki potrošači jurili su za svakim raspoloživim barelom. Spot tržište je praktično nestalo, a cijene su se utrostručile. Ne kada je proizvodnja u Iranu prekinuta, već zbog panike. Kao što pokazuje grafikon ispod, šah je napustio Iran u januaru 1979, a globalna proizvodnja nafte se normalizovala do aprila. Cijene su tada bile oko 18 dolara po barelu – 50% više u odnosu na cijene prije Revolucije. Ali nastavile su da rastu i udvostručile su se do sredine 1980, gotovo godinu i po nakon Revolucije i dugo nakon što je proizvodnja obnovljena.

(Proizvodnja je kasnije pala uglavnom zbog Iransko-iračkog rata i slabe potražnje.)

Od Iranske revolucije teško je pronaći primjere gdje je gomilanje podiglo cijene na duži period, što je dovelo do samozadovoljstva među vladama. Kao što sam tvrdio još 1986, postoji tendencija da se pripremamo za sljedeću krizu, kao da će biti ista kao prethodna. Nakon 1979, vlade i akademici su mnogo vremena posvetili mogućem gomilanju zaliha, ali danas se malo ko sjeća da je to nekada bio veliki problem.

Najvažniji zaključak, koji se često zanemaruje, jeste da je gomilanje prirodno ljudsko ponašanje kada postoji neizvjesnost u vezi sa snabdijevanjem. Bilo da je riječ o nafti ili toalet papiru. Čak i ako snabdijevanje ostane nepromijenjeno usljed izraelsko-iranskog sukoba, očekujte da će tržište biti u stanju izraženog „povlačenja“, sa visokom cijenom u kratkom roku. Povišene cijene nafte mogle bi da predstavljaju više od pukog ekonomskog udarca. Nekoliko mjeseci sa cijenama iznad 100 dolara po barelu moglo bi da gurne svijet u recesiju.

Michael Lynch, saradnik Forbesa

Oil, Iran And Israel: $100 Oil Looms