Krajnje je vrijeme da ponovo “pročitamo” Stiglitza (II) – Kasno buđenje EU

Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska naučna akademija (CENA)

J. Stiglitz: „Euro je rođen s velikim nadama. Stvarnost je pokazala suprotno.”

Kada su u pitanju ključni izazovi, pođimo od toga da EU trenutno prolazi kroz  jednu od najtežih faza od svog osnivanja što se, najblaže rečeno, osjeća kao „košmarna situacija“, a sve kao prirodna posljedica kombinacije dugogodišnjih unutrašnjih podjela i nametnutog spoljnjeg pritiska, prije svega od SAD. Među prvima ko se usudio da kaže da sa EU nešto, bolje reći, da mnogo toga nije u redu bio je Mario Draghi, u čijem se izvještaju, između ostalog, moglo vidjeti sljedeće[1]: “Tehnološko zaostajanje EU za SAD i Kinom nije posljedica nedostatka investicija, znanja ili regulatornih barijera, već nedostatka suvereniteta i spremnosti da se brane sopstvene kompanije od američke konkurencije.”

Glavni izazovi pred EU danas, nakon posve zakašnjelog “buđenja”,  u najkraćem se u formi vidljivih elemenata krize  mogu identfikovati kao[2]:

• Ekonomska slabost koja se proteže od stagnacije do zaostajanja: Pokazalo se da prekomjerna briselska birokratija i gubitak konkurentnosti u odnosu na SAD i Aziju (Kinu) sputavaju evropsku privredu. Tako je, predsjednik Francuske, g. E. Makron uoči sastanka vodeće šestorke koja zagovara EU u “više brzina”, (održan 12. februara u Briselu), na kome bi se razgovaralo o jačanju jedinstvenog tržišta i konkurentnosti, za pretpostaviti je, teška srca, priznao: “Dakle, iako se oduvijek znalo da geopolitika ne trpi pospanost i vazalsku inertnost, EU kao geopolitički patuljak od svog nastanka, jedva se tek ovih dana uspjela probuditi iz dvadesetogodišnjeg dubokog sna, i isto toliko duge opijenosti liberalno-demokratskim vrijednostima i „civilizacijskim tekovinama“[3].
• Fragmentacija i izostanak liderstva[4]: Nedostatak jednog dominantnog lidera (pojedinca ili države) uticalo je na to da se odluke u EU donose sporo, kompromisi su krhki, a zajednički narativ gotovo ne postoji. Ono, što sveukupnu situaciju čini još težom, je da Njemačka, tradicionalni “motor” EU, prolazi kroz političku nestabilnost nakon izbora, dok Francuska ima unutrašnje krize koje slabe njen uticaj. Posljedično, to ostavlja vakuum u vođstvu, a “Evropa se suočava sa ‘geopolitičkim i geoekonomskim vanrednim stanjem‘, dalje poručuje E. Makron[5]. “Ako kontinent ne bude više ulagao u svoju ekonomiju i brže uklanjao prepreke rastu, biće ‘pometen’ tehnologijama iz Amerike i uvozom iz Kine.”
• Svaka (članica) “vuče na svoju stranu”: Umjesto jedinstvene politike, EU se sve češće vidi kao raštimovan “skup” različitih interesa. Svaka članica EU ima svoje prioritete: istočne zemlje traže snažniju odbranu od Rusije, južne zemlje žele rješenja za migracije, dok sjeverne i zapadne insistiraju na fiskalnoj disciplini i klimatskim ciljevima.
• Snažni geopolitički pritisci: Rat u Ukrajini i povratak D. Trampa u Bijelu kuću stavljaju EU u defanzivnu poziciju, time je prisiljavajući da reaguje na događaje umjesto da ih proaktivno oblikuje.
• Uspon radikalne desnice: U mnogim državama članicama jačaju populističke i euroskeptične stranke, što otežava donošenje zajedničkih odluka.
• Migracije i sigurnost: Stalne tenzije na Mediteranu, potreba za zidovima i bodljikavom žicom, jačanjem odbrane i sl, dodatno opterećuju politički konsenzus kome se pojedine članice opiru u kontinuitetu.
• Views on the eurozone: Još prije nego što se desio BREGZIT, u intervjuu iz septembra 2016. godine, J. Stiglitz je izjavio da „trošak održavanja eurozone, uzeto zajedno, vjerovatno premašuje trošak njenog raspada.„[6]

Logičnim se čini da ima mjesta za pitanje: “Šta sve navedeno znači za budućnost EU?”

Po nama, EU je u stanju „reaktivne politike“ – odgovara na krize, ali ne uspijeva da uspostavi dugoročni strateški kurs. To stvara osjećaj da je Unija bez jasnog vođe, rastrzana između različitih interesa članica i podložna spoljnim pritiscima. Tako se, kada je riječ o već spominjanom izvještaju koji je podnio M. Draghi, sa ozbiljnih “adresa” mogli čuti konstatacije da li se tu radi o još jednoj u nizu dijagnoza bez lijeka[7], po principu da “nema svrhe predlagati nove inicijative povrh onih već neuspjelih, ako imamo organizaciju koja sistemski nije u stanju da djeluje.” Ovim je otvoreno novo pitanje: Da li će EU iz ove krize izaći jača ili dodatno oslabljena?

Evidentne sličnosti Crne Gore sa EU, u najkraćem, ogledaju se u sljedećem:

• Reaktivna “politika” javnog menadžmenta (vođenje države): generalno uzevši, odluke se donose sporo, često kao odgovor na krize, a ne kroz strateško planiranje;
• Fragmentacija: Kao i EU, Crna Gora je rastrzana između bitno suprostavljenih političkih interesa;
• Podijeljeno društvo: Kao što EU balansira između sjevera, juga, istoka i zapada, Crna Gora balansira između različitih etničkih, političkih i regionalnih interesa;
• Upitna istinska podrška članstvu Crne Gore u EU: Bez obzira na političke razlike, gotovo sve partije u Crnoj Gori, više deklarativno, nego stvarno, podržavaju članstvo u EU;
• Postupno institucionalno jačanje kroz EU standarde: EU zahtijeva nezavisne institucije i vladavinu prava. To bi značilo da ako se političke snage obavežu da to sprovedu, smanjuje se prostor za lične sukobe i jača povjerenje građana.

Ako nam kao osnova za izvođenje konačnog zaključka u pogledu nastojanja Crne Gore da se u što skorije vrijeme “nađe” u EU posluže prethodni navodi, sve ide ka tome da će to biti nova evropska zajednica sa “više brzina”! Nadati se, kada je riječ o brzinama, da ih neće biti više od tri!

Ključne teze J. Stiglitza – šta nam se čini da je primjenjivo?

Iz poširokog opusa J. Stiglitzovih “ideja” za nas su posebno relevantne one primjenjive za male, nerazvijene zemlje u tranziciji, koje se decenijama u kontinuitetu suočavaju s izazovima prelaska iz centralno-planiranih ili slabije razvijenih ekonomija ka tržišnim sistemima; navodimo neke od njih:

• Aktivna uloga države: Stiglitz naglašava da tržišta sama po sebi nisu dovoljna, te da male tranzicijske, nerazvijene  zemlje trebaju pametnu regulaciju, naročito u bankarstvu, energetici i telekomunikacijama, kako bi spriječile monopolizaciju i zloupotrebe;
• Kritika “šok terapije”: Stiglitz ostaje dosljedan kada ukazuje na to da je MMF u zemljama u tranziciji često nametao politiku brzih reformi i fiskalne štednje što je tokom tokom 1990-ih i ranih 2000-ih u pojedinim regionima imalo za posljedicu recesiju i socijalne nemire, te da brza liberalizacija i privatizacija bez zaštitnih mehanizama djeluje razarujeće na domaću industriju;
• Informaciona neravnoteža koja urušava transparentnost; tržišta često ne funkcionišu savršeno jer, po pravilu, na tržištu uvijek jedna strana ima više informacija od druge, što dovodi do neefikasnosti i nepravde, pa je potrebna regulacija[8];
• Kritika neoliberalizma i “tržišnog fundamentalizma”; Stiglitz oštro kritikuje ideju da slobodno tržište uvijek vodi ka najboljem ishodu. On smatra da deregulacija i privatizacija bez kontrole stvaraju krize i povećavaju nejednakost;
• Globalizacija i međunarodne institucije: u svojim osvrtima Stiglitz je posebno kritičan prema načinu na koji MMF i Svjetska banka nameću politike zemljama u razvoju. On argumentovano dokazuje da takve politike često štete lokalnim ekonomijama i povećavaju siromaštvo;
• Socijalna pravda i smanjenje nejednakosti: on smatra da rastuća ekonomska nejednakost ugrožava demokratske institucije i društvenu stabilnost. Istovremno se zalaže za progresivno oporezivanje, ulaganje u obrazovanje i jačanje socijalne države:
• Alternativni model razvoj: u tom smislu Stiglitz predlažeda se ekonomski uspjeh mjeri ne samo kroz BDP, već i kroz kvalitet života, socijalnu pravdu i održivost. Po njemu, umjesto da se fokusiraju samo na rast BDP-a, što pomaže da se izbjegne “lažni napredak” koji koristi samo malobrojnoj eliti, nerazvijene zemlje treba da mjeri ukupan kvalitet života, te socijalnu koheziju i održivost.

---

[1] M. Draghi, bivši predsjednik ECB; The future of European competitiveness;

[2] https://www.theparliamentmagazine.eu/news/article/what-will-make-or-break-the-eu-in-2026?

[3] https://www.geopolitika.news; Z. Smajić:”Kraj starog savezništva i ‘ere nevinosti’ eu-a: europski ‘rubikon’ je pređen; povratka nema.”

[4] Endless Bureaucracy, Rise of the Far- Right, Unclear Role in International Conflicts, Loss of Competitiveness – Is the EU Leadership in Crisis?

[5] https://kodex.me; Ekonomist: Emanuel Makron proglašava evropsko vanredno stanje;

[6] „Interview with Joseph Stiglitz: „The cost of keeping the Eurozone together probably exceeds the cost of breaking it up““.

[7] M. Bertran; https://standard.rs › dragijeve-bajke-o-strateskoj-konkurentnosti-eu

[8] J. Stiglitz je Nobelovu nagradu za rad o nesavršenim informacijama dobio 2001. g.