Koje bi zemlje prve mogle da ostanu bez nafte

Prije rata, 40 tankera koji su prevozili 20 miliona barela sirove nafte i rafinisanih naftnih derivata svakodnevno je prolazilo kroz Hormuški moreuz. Ove sedmice Iran je dozvolio da kroz Hormuz prođe tek nekoliko tankera, uključujući brodove pod zastavama Indije i Kine. U jeku racionalizacije i nestašica nafte, kojim zemljama najviše prijeti da prve ostanu bez zaliha?

Ove sedmice analitičar Majk Hej (Mike Haigh) i njegov tim stručnjaka za robna tržišta iz banke Sosiete Ženeral (Societe Generale) procjenjuju da će, za sada, protok kroz moreuz u prosjeku iznositi 500.000 barela dnevno, u zavisnosti od iranske volje.

Nevjerovatno, veliki dio preostale „zarobljene“ nafte i dalje stiže na tržište, ili barem puni skladišne rezervoare. Saudijci su se okrenuli svom dugo planiranom i proširenom naftovodu Istok–Zapad, koji će biti opterećen do krajnjih granica kako bi transportovao sedam miliona barela dnevno do luke Janbu na Crvenom moru. Slično tome, Ujedinjeni Arapski Emirati uspjeli su da dio nafte preusmjere istočno, mimo moreuza, cjevovodom do luke Fudžaira, iako je Iran, prema izvještajima, napao tu infrastrukturu.

Analitičari iz kompanije Džefris (Jefferies) procjenjuju da je trenutno obustavljeno 6,7 miliona barela dnevno proizvodnje nafte u zemljama Zaliva. Enerdži Aspekts (Energy Aspects) procjenjuje da će prekidi povezani s Hormuzom dostići vrhunac od 10 miliona barela dnevno, dok je ukupna proizvodnja sirove nafte OPEC-a sada manja za sedam miliona barela dnevno i iznosi 22,3 miliona. To je sedam odsto svjetske dnevne potrošnje od 100 miliona barela.

SAD donekle zaštićene, situacija ozbiljna u Singapuru

Sjedinjene Američke Države, kao najveći svjetski proizvođač nafte i prirodnog gasa, donekle su zaštićene od šokova u snabdijevanju. Cijene benzina i dizela tamo mogu naglo porasti, ali su male šanse za potpunu nestašicu.

Druge zemlje nemaju tu sigurnost. Mjanmar, Vijetnam i Filipini, prema timu robnih analitičara SosGen-a, nabavljaju više od 80 odsto svoje nafte putem isporuka koje prolaze kroz Hormuz, a imaju zalihe za tek oko mjesec dana prije nego što ostanu bez njih, ili budu morale da pronađu alternativne izvore snabdijevanja.

Situacija je naročito ozbiljna u Singapuru, koji obično prima 680.000 barela dnevno sirove nafte kroz Hormuz i ima zalihe dovoljne za samo 40 dana. Tajland je tek u nešto boljoj poziciji, sa 50 dana pokrića za svojih 400.000 barela dnevno iz Hormuza.

Tajvan, koji uvozi 525.000 barela dnevno, može izdržati oko 100 dana. I Bangladeš može izdržati približno toliko, a već je uveo racionalizaciju goriva i zatvorio fabrike đubriva. Ne uvozi mnogo sirove nafte, ali gotovo sva ta količina obično prolazi kroz Hormuz.

Više opcija za veće države

Veće zemlje uglavnom imaju više opcija. Južna Koreja uvozi oko tri miliona barela dnevno, od čega dva miliona dolazi preko Hormuza. Njene zalihe mogu pokriti 50 dana bez ikakvog uvoza, odnosno oko 70 dana ako treba nadoknaditi samo isporuke iz Hormuza. Slično je i sa Indijom, koja ima strateške rezerve od 175 miliona barela naspram ukupnih potreba od pet miliona barela dnevno, pri čemu 45 odsto toga dolazi preko Hormuškog moreuza. Indonezija ima dovoljno resursa da izdrži zatvaranje Hormuza 160 dana, dok Japan, sa velikim strateškim rezervama, može izdržati oko 200 dana.

Možda iznenađujuće, Kina može izdržati 300 dana bez isporuka nafte iz Hormuza i više od 100 dana bez ikakvog uvoza, zahvaljujući svojim strateškim rezervama od 1,3 milijarde barela – uprkos činjenici da 45 odsto od ukupnog kineskog uvoza nafte, koji premašuje 11 miliona barela dnevno, prolazi kroz taj moreuz. „Kina je namjerno ograničila zavisnost od Bliskog istoka na oko 50 odsto i izgradila značajne amortizere kroz diverzifikovane izvore nafte, gasovode, domaću proizvodnju i velike zalihe“, kaže analitičar Lojd Birn (Lloyd Byrne) iz Džefrisa.

Kako će sve te zemlje premostiti problem? Međunarodna agencija za energiju namjerava da djelimično pomogne oslobađanjem 400 miliona barela tokom narednih mjeseci, ali to samo po sebi neće popuniti prazninu i samo odlaže potražnju za kasnije, jer rezerve moraju ponovo da se dopune.

Pomaže smanjenje potrošnje

Smanjenje potrošnje donekle pomaže. Vijetnam je naredio rad od kuće. Na Tajlandu je državnim službenicima naloženo da koriste stepenice. U Šri Lanki vlada je uvela četvorodnevnu radnu sedmicu.

Bolja opcija je diverzifikacija izvora energije. Južna Koreja odlučila je da zaustavi gašenje termoelektrana na ugalj i poveća korišćenje nuklearnih reaktora kako bi ublažila problem.

I Kina ima veliki kapacitet da poveća sagorijevanje uglja. Prema istraživanju Bernstajna (Bernstein Research), kineske elektrane na ugalj rade sa samo polovinom svog kapaciteta. Pored toga, Kina je izgradila toliko vjetro i solarnih kapaciteta da će ove godine dodati oko 500 teravat-sati nove proizvodnje iz obnovljivih izvora. To je važna prelomna tačka, jer znači da Kina dodaje više obnovljive energije nego što iznosi cjelokupan rast njene potražnje za električnom energijom – što pomaže da se nadoknadi manjak nafte i LNG-a iz Hormuza.

Vrijeme će donijeti olakšanje. Konsultantska kuća Enerdži Aspekts vjeruje da će, čak i ako Hormuz ostane zatvoren za tankere povezane sa SAD, Iran vjerovatno do kraja godine ponovo izvoziti tri miliona barela dnevno. A u narednih 18 mjeseci očekuje se da Venecuela poveća proizvodnju za milion barela, na oko 1,3 miliona barela dnevno.

U međuvremenu, u SAD su naftne kompanije počele ponovo da aktiviraju ranije ugašene bušaće platforme, dodajući dvije prošle sedmice, čime je ukupan broj aktivnih porastao na 553. To je i dalje 39 platformi manje nego u isto vrijeme prošle godine. Očekuje se da će američki proizvođači, koji trenutno crpe rekordnih 13,6 miliona barela dnevno, povećati tu brojku na blizu 14 miliona do kraja godine.

Christopher Helman, Forbes

The Countries Most In Danger Of Running Out Of Oil