Da li će Evropa biti primorana da se vrati nuklearnoj energiji?

Pošto EU i dalje uvozi više od 50 odsto energije koju troši i suočava se sa uporno visokim računima za električnu energiju, ponovo je otvorena rasprava o oživljavanju nuklearne energije kao načinu da se obezbijede nezavisnost i pristupačnost, piše Juronjuz (Euronews).

Efektivno zatvaranje Hormuškog moreuza usred rata u Iranu izazvalo je skok cijena energije i ponovo ogolilo duboke slabosti Evrope.

Zato se tema energetske suverenosti odlučno vratila na sto u Briselu. Evropska komisija je ovog mjeseca predstavila sveobuhvatan paket inicijativa povezanih s nuklearnom energijom, kao dio šire energetske strategije.

Sa oko 549 miliona tona, primarna proizvodnja energije u Evropi i dalje se najvećim dijelom zasniva na nafti i ekvivalentnim energentima, prema podacima Eurostata.

Obnovljivi izvori činili su više od 45 odsto te proizvodnje, ali ukupni energetski miks i dalje u velikoj mjeri zavisi od uvozne nafte i naftnih derivata, oko 38 odsto, kao i prirodnog gasa, približno 21 odsto.

Najnovija kriza na Bliskom istoku dodala je milijarde na račun za uvoz energije, podsjećajući na cjenovne šokove iz 2022. nakon ruske potpune invazije na Ukrajinu.

Čak i u mirnijim vremenima, domaćinstva i industrija u Evropi plaćaju među najvišim cijenama električne energije u svijetu. Njemačka, Belgija i Danska prednjače na toj listi, što je Evropska komisija više puta isticala.

Razvoj nuklearne energije po svojoj prirodi je dugoročan proces i ne može ponuditi trenutno rješenje, ali su nedavni događaji podstakli analizu budućnosti.

Evropski lideri su na Samitu o nuklearnoj energiji u Parizu 10. marta jasno poručili da blok možda nema mnogo izbora ako želi stvarnu nezavisnost i pristupačnu energiju.

Govoreći na samitu, predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen (Ursula von der Leyen) bila je direktna, rekavši da je „smanjenje udjela nuklearne energije bio izbor, i vjeruje da je bila strateška greška za Evropu da okrene leđa pouzdanom, pristupačnom izvoru energije sa niskim emisijama“.

To predstavlja jasan zaokret u odnosu na stav predsjednice Komisije iz 2011. godine, koji nije direktno pomenut u govoru. Fon der Lajen je bila dio vlade koja je predložila i podržala tu „grešku“, usklađujući se tada sa stavom svoje partije.

Njemačka je zatvorila svoje posljednje nuklearne reaktore 2023, a kancelar Fridrih Merc (Friedrich Merz) je gašenje takođe nazvao „ozbiljnom strateškom greškom“. Ponovno pokretanje starih elektrana više nije moguće, pa je pažnja usmjerena na novu izgradnju i male modularne reaktore (SMR).

Nasuprot tome, Francuska proizvodi oko 65 odsto električne energije iz nuklearnih izvora i izvozi viškove, što pokazuje koliki stepen nezavisnosti to može donijeti.

Uticaj na energetsku bezbjednost mogao bi biti značajan. Nuklearna energija pruža stabilnu baznu proizvodnju koja se dobro kombinuje sa obnovljivim izvorima, smanjujući zavisnost od uvoza fosilnih goriva, koja i dalje čine više od 60 odsto ukupne potrošnje EU.

Francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) rekao je na istom samitu da je „nuklearna energija ključna za usklađivanje nezavisnosti, a time i energetske suverenosti, sa dekarbonizacijom, a time i ugljeničnom neutralnošću“.

Makron je ukazao i na rast potražnje za energijom usljed razvoja vještačke inteligencije, ističući da je francuska nuklearna flota zemlji dala „sposobnost da otvara data centre, gradi računarske kapacitete i bude u središtu izazova vještačke inteligencije“.

Obećanje malih modularnih reaktora

Brisel polaže sve veće nade u male modularne reaktore kao fleksibilno, niskougljenično rješenje koje može biti uvedeno brže od tradicionalnih elektrana, navodi Juronjuz.

Prema Strategiji Evropske komisije za SMR, objavljenoj ovog mjeseca, prve jedinice mogle bi biti operativne početkom tridesetih godina, dok bi kapacitet do 2050. mogao porasti na između 17 i 53 gigavata.

Ovi kompaktni reaktori, koji se proizvode fabrički, smatraju se posebno pogodnim za potrebe energetski intenzivnih data centara za vještačku inteligenciju, industrijsku toplotu, proizvodnju vodonika i sisteme daljinskog grijanja.

Komisija je obećala da će smanjiti birokratiju kroz pojednostavljene procedure izdavanja dozvola i obezbijediti finansijske garancije kako bi ubrzala primjenu. Jedanaest članica EU već je podržalo zajedničku deklaraciju u korist te tehnologije.

Međunarodni zamah dodatno je potvrđen u četvrtak, kada su SAD i Japan najavili projekat vrijedan 40 milijardi dolara, odnosno 34,75 milijardi eura, za razvoj SMR-ova u Tenesiju i Alabami, tokom posjete premijerke Takaiči (Takaichi) Bijeloj kući.

Inicijativa, zasnovana na tehnologiji GE Vernova Hitachi, ima za cilj da stabilizuje cijene električne energije za potrošače i ojača vodeću poziciju dvije zemlje u rješenjima nove generacije za energetiku.

Na samitu u Parizu, generalni direktor IAEA Rafael Grossi takođe je sažeo rastući globalni konsenzus kada je rekao da „svi uslovi sada ukazuju na pravac potpune integracije nuklearne energije u globalni energetski miks“.

Zagovornici tvrde da SMR-ovi mogu služiti kao prelazni stub, obezbjeđujući pouzdanu baznu energiju koja dopunjuje obnovljive izvore i smanjuje evropsku zavisnost od uvoznih fosilnih goriva.

Nacionalni eksperimenti i promjena stavova

Države članice biraju prilično različite puteve, što ukazuje na pragmatično preispitivanje uloge nuklearne energije u energetskoj tranziciji.

Ključni dio inicijative čine evropski reaktori pod pritiskom (EPR), koji su treća generacija reaktora s vodom pod pritiskom, projektovani za veću bezbjednost i efikasnost.

Ti EPR reaktori razvijeni su kroz saradnju francuskih i njemačkih kompanija.

Francuska, koja već oko 65 odsto potreba za električnom energijom pokriva iz nuklearnih izvora, nastavlja sa planovima za šest novih EPR reaktora, uz još osam u razmatranju, dok paralelno širi kapacitete iz obnovljivih izvora.

Belgija pokušava da produži vijek trajanja postojećih reaktora, Italija priprema nacrte zakona za ukidanje dugogodišnje zabrane, a čak je i Grčka, istorijski oprezna zbog seizmičkog rizika, otvorila javnu raspravu o naprednim reaktorskim projektima i SMR-ovima.

U zemljama koje nikada nijesu napustile ovu tehnologiju, poput Švedske i Finske, nuklearna energija i dalje predstavlja oslonac nekih od najvećih udjela obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji energije.

Prema Eurostatu, nuklearna energija obezbjeđuje oko 23 odsto električne energije u EU i oko 50 odsto njene niskougljenične električne energije, dok iskustvo Finske pokazuje da može donijeti stabilnije i konkurentnije cijene nego u zemljama koje su od nje odustale, poput Njemačke.

Takav zaokret bi takođe mogao pomoći bloku da izbjegne emisije jednake uklanjanju jedne trećine svih automobila sa svjetskih puteva.

Osmi indikativni program Evropske komisije za nuklearnu energiju, objavljen ovog mjeseca, predviđa da će ukupni nuklearni kapacitet EU porasti sa 98 gigavata u 2025. na između 109 i 150 gigavata do 2050, uz podršku procijenjenih 241 milijarde eura novih investicija.

Ti nacionalni eksperimenti odražavaju rastuće priznanje da nuklearna energija može ojačati energetsku suverenost u srednjem i dugom roku.

Prepreke koje se ne mogu zanemariti

Ipak, ostaju velike prepreke koje se ne mogu ignorisati. Upravljanje radioaktivnim otpadom, prihvatanje u javnosti i potreba za usklađenom regulativom na nivou cijele EU ostaju neriješena pitanja.

Ekološke organizacije upozoravaju da bi velika ulaganja u nuklearnu energiju mogla skrenuti novac i političku pažnju sa bržeg širenja obnovljivih izvora.

Visoki kapitalni troškovi i dugi rokovi izgradnje i dalje zabrinjavaju investitore, dok duboko ukorijenjeno protivljenje opstaje u Njemačkoj, Austriji i još nekoliko zemalja.

Razvoj nuklearne energije po svojoj prirodi je dugoročna igra i ne može odmah riješiti današnje poremećaje u snabdijevanju ili skokove cijena. Evropa je trenutno i dalje zavisna od ruske tehnologije, uranijuma i goriva, što dodaje još jedan sloj strateškog rizika.

SMR-ovi, uprkos obećanjima, i dalje se uglavnom smatraju nedovoljno dokazanima u komercijalnim razmjerama, a početkom 2026. nijedan nije dobio građevinsku dozvolu nigdje u EU.

Ipak, blok izdvaja 330 miliona eura do 2027. kako bi ubrzao istraživanja fuzije i podržao nuklearne tehnologije do njihovog eventualnog priključenja na mrežu.

Nuklearna energija nije čarobno rješenje, ali kombinovani pritisci geopolitike, eksplozivnog rasta potražnje vođenog vještačkom inteligencijom i uporno visokih računa za energiju prisiljavaju EU na ozbiljno preispitivanje svoje energetske budućnosti.