Slavica Ivanović: Nuklearna energija se vraća u fokus, kriza pokazala slabosti fosilnih goriva

Energetska kriza je ogolila slabosti oslanjanja na uvozna fosilna goriva i vratila nuklearnu energiju u fokus, ne zbog tehnološkog proboja, koji se desio u međuvremenu, nego zato što se pokazala kao nužna, ocijenila je nuklearna inženjerka Slavica Ivanović.

Ona je u intervjuu za Forbes Crna Gora kazala da se fokus sve više pomjera ka malim modularnim reaktorima, poznatim kao SMR, koji nude veću fleksibilnost, potencijalno kraće rokove izgradnje i mogućnost integracije u postojeću infrastrukturu – posebno na lokacijama bivših termoelektrana.

Ipak, kako kaže njihova šira primjena u Evropi realno se očekuje tek nakon 2030. godine.

„Naravno, ključni izazovi ostaju visoki kapitalni troškovi i dugi rokovi izgradnje“, rekla je Ivanović.

Ona smatra da države Zapadnog Balkana imaju šansu da razvijaju nuklearnu energiju, ali to nije prvenstveno tehničko, već političko i strateško pitanje sa jasnim akcentom na dugoročnu viziju.

Kako danas vidite ulogu nuklearne energije u energetskoj tranziciji Evrope?

Nuklearna energija je jedan od ključnih stubova evropskog energetskog sistema i danas obezbjeđuje oko četvrtinu električne energije u EU. Dvanaest od dvadeset i sedam država koje je aktivno koriste, jasno je da ona nije buduća opcija koja tek treba da se uzme u razmatranje – već etablirana realnost evropskog energetskog miksa.

U kontekstu dekarbonizacije i sigurnosti snabdijevanja, njena uloga počiva na tri osnovna oslonca. Prvo, radi se o stabilnosti sistema: nuklearna energija je niskougljenični izvor koji obezbjeđuje stabilno bazno opterećenje i praktično balansira varijabilnost obnovljivih izvora poput vjetra i sunca. Bez takvog izvora, energetski sistem postaje znatno teže upravljiv.

Drugi oslonac je energetska suverenost. Nakon energetske krize, pitanje zavisnosti od uvoza gasa postalo je centralno. Nuklearna energija omogućava dugoročniju stabilnost cijena i veću kontrolu nad sopstvenim energetskim miksom.

Treći oslonac je tehnološka evolucija. Fokus se sve više pomjera ka malim modularnim reaktorima, poznatim kao SMR, koji nude veću fleksibilnost, potencijalno kraće rokove izgradnje i mogućnost integracije u postojeću infrastrukturu – posebno na lokacijama bivših termoelektrana. Naravno, ključni izazovi ostaju visoki kapitalni troškovi i dugi rokovi izgradnje.

Koliko se percepcija nuklearne energije promijenila nakon energetske krize i rata u Ukrajini i na Bliskom istoku?

Promijenila se, i to prilično značajno. U jednom trenutku nuklearna energija je bila gotovo nepoželjna, a onda su stigli prvi ozbiljni računi za gas i realnost je vrlo brzo sustigla ideologiju. Energetska kriza je ogolila slabosti oslanjanja na uvozna fosilna goriva i vratila nuklearnu energiju u fokus. Ne zbog tehnološkog proboja, koji se desio u međuvremenu, nego zato što se pokazala kao nužna.

Promjena stava je vidljiva i na nivou pojedinačnih država i na nivou institucija. Čak je i Francuska prije desetak godina smanjivala ambicije: zatvorena je nuklearna elektrana Fesenhajm, ugašen projekat Astrid i zatvoreni skoro svi istraživački reaktori. Danas se vraća nuklearnoj energiji kao ključnom stubu i planira izgradnju šest novih velikih reaktora tipa treće plus generacije – EPR2. Belgija je produžila rad svojih reaktora, Velika Britanija je pokrenula Great British Nuclear kako bi ubrzala nove projekte, dok SAD ulažu milijarde u nove kapacitete i cijeli lanac snabdijevanja gorivom.

Na institucionalnom nivou, Evropska komisija je 2022. godine uvrstila nuklearnu energiju u EU taksonomiju kao tranzicionu aktivnost, što je bio politički kompromis, ali i jasan signal da nuklearna energija ima mjesto u zelenoj tranziciji. Ta odluka je praktično otvorila vrata institucionalnom i privatnom kapitalu koji je do tada izbjegavao nuklearne projekte. SMR alijansa predstavlja logičan nastavak tog zaokreta i pokušaj da se Evropa koordinisano pozicionira u tehnološkoj i industrijskoj trci koja je već odavno počela u SAD-u, Kini i Velikoj Britaniji.

Jedna dimenzija koja se često zaobilazi u ovoj debati je pitanje lanca snabdijevanja gorivom. Evropa je dugo bila u značajnoj mjeri zavisna od Rosatoma, ne samo za uranijum, već i za usluge obogaćivanja i fabrikacije goriva. Ta zavisnost se pokazala kao jednako osjetljiva tačka kao i zavisnost od ruskog gasa, i danas je diversifikacija lanca snabdijevanja nuklearnim gorivom jedan od strateških prioriteta i EU i pojedinih država članica.

I na kraju, možda nepopularna, ali važna dimenzija. Nuklearna energija i geopolitika uvijek idu ruku pod ruku. Nažalost, danas ponovo slušamo o jačanju nuklearnog naoružanja, i to od strane istih onih sila koje su decenijama gradile narativ o razoružanju. To dodatno komplikuje percepciju nuklearne energije u javnosti.

Koliko su mali modularni reaktori zaista blizu komercijalne primjene u Evropi?

U Evropi postoji nekoliko ozbiljnih projekata, ali njihova zrelost se značajno razlikuje. Rolls-Royce u Velikoj Britaniji je najstrukturiraniji primjer, sa naprednim regulatornim procesom, snažnom državnom podrškom i jasno definisanim planovima za izgradnju. U Češkoj se slični koraci već preduzimaju kroz saradnju sa ČEZ-om, dok Rumunija sa NuScale tehnologijom bilježi jedan od najzrelijih projekata na kontinentu: dizajn je licenciran, ključne inženjerske faze su završene i donesena je konačna investiciona odluka. Poljska, s druge strane, pokazuje koliko je tržište još uvijek oprezno i strateški kalkulativno: planira SMR, ali čeka realizaciju prvog BWRX-300 projekta u Kanadi prije nego što krene u punu implementaciju.

Pored ovih projekata, tržište karakteriše i veliki broj developera koji razvijaju različite tehnološke koncepte, od lakovodnih reaktora do naprednih reaktora četvrte generacije. Ta raznolikost je s jedne strane znak živosti sektora, ali s druge strane i izvor neizvjesnosti, jer se još ne zna koji će se dizajni zaista komercijalizovati i u kojim vremenskim okvirima.

Dakle, postoji snažan momentum, ali realno gledano, prvi projekti u Evropi se očekuju početkom 2030-ih, a šira komercijalizacija tek nakon toga.

Koje tehnologije SMR-a trenutno imaju najveće šanse da prve zažive na tržištu?

Reaktori sa lakom vodom trenutno imaju najveće šanse da prvi zažive na tržištu, jednostavno zato što se oslanjaju na decenijama provjerenu tehnologiju i regulatorne okvire koji već postoje. Tu spadaju projekti poput Rolls-Royce SMR-a i BWRX-300, koji su najdalje u procesu licenciranja. Visokotemperaturni gasom hlađenireaktori su nešto korak iza, ali sa zanimljivim industrijskim potencijalom, posebno za proizvodnju procesne toplote i vodonika.

Brzi reaktori sa tečnim metalom i reaktori sa tečnom solju su dugoročnija priča. Nude značajne prednosti kada je riječ o upravljanju nuklearnim otpadom, ali još uvijek zahtijevaju značajan razvoj i verifikaciju prije nego što mogu ući u komercijalnu fazu.

Šta su najveće prepreke njihovoj širem uvođenju – tehnologija, regulativa ili finansiranje?

Sve tri prepreke su jednako važne i međusobno zavisne. Ako jedna zakoči, projekat teško napreduje.

Na tehničkom nivou, ključni izazov je prelazak sa prvog projekta na serijsku izgradnju. Tek kada se reaktori počnu graditi jedan za drugim, moći ćemo vidjeti da li su projektovane uštede u troškovima i rokovima zaista ostvarive ili su ostale na papiru. Na regulatornom nivou, harmonizacija između nacionalnih regulatora u Evropi je i dalje ograničena, što znači da svako novo tržište praktično kreće od nule kada je licenciranje u pitanju. To produžuje rokove i povećava troškove na način koji nije uvijek vidljiv u javnoj debati.

Na finansijskom nivou, bez državnih garancija ili dugoročnih ugovora o otkupu električne energije, komercijalno finansiranje ostaje izuzetno teško za projekte ovakvog obima i rizičnog profila. Privatni kapital ne voli neizvjesnost, a SMR projekti je trenutno imaju u izobilju.

Da li postoji rizik da očekivanja od SMR-a budu veća nego što realno mogu da isporuče u kratkom roku?

Apsolutno. Konkretan pokazatelj tog rizika su i troskovi prvih projekata.Nove tehnologije reaktora istorijski uvijek koštaju više i izgradnja traje duže nego što je najavljeno, i to nije specifičnost nuklearne industrije, već karakteristika svakog prvog kompleksnog industrijskog postrojenja. Pitanje je da li će tržište i javnost imati dovoljno strpljenja da dočeka efekte serijske proizvodnje gdje se troškovi i rokovi zaista stabilizuju.

Osim toga, dio SMR tržišta danas funkcioniše po logici start-up ekosistema – ambiciozni rokovi, velika obećanja i često vrlo optimistične projekcije za prvi reaktor. U želji da privuku investicije, neki projekti najavljuju rokove koji nisu u potpunosti realni.

Neke od tih kompanija zaista treba posmatrati kao start-upove. A znamo da se većina start-upova ne pretvori u održiv biznis. Već smo vidjeli i konkretne primjere – od bankrota poput USNC i NARREA, do projekata koji su se jednostavno ugasili bez velike pažnje.

To, međutim, ne treba da diskredituje cijeli sektor. Postoje ozbiljni industrijski igrači sa dugogodišnjim iskustvom u nuklearnoj industriji, koji projektima pristupaju znatno konzervativnije i realnije.

Ključ je u razlikovanju između tehnologije koja se razvija i obećanja koja je prate.

Može li nuklearna energija postati ključna za dekarbonizaciju teške industrije?

Ostaje da se vidi. Treba biti realan i priznati da bi većina tih projekata zahtijevala značajan reinženjering (odnosno ozbiljno preuređenje i prilagođavanje) postojećih industrijskih procesa. Mali modularni reaktori nijesu rješenje tipa „uključi i koristi” (bez potrebe za većim prilagođavanjima), već zahtijevaju pažljivu integraciju u postojeće sisteme.

Na primjer, rafinerije koriste procese u kojima se toplota prenosi putem direktnog sagorijevanja (plamena), što danas nije nešto što nuklearni reaktori mogu direktno zamijeniti.

S druge strane, postoje sektori i procesi gdje nuklearna energija može brzo imati vrlo konkretnu ulogu, posebno kada su u pitanju niže i srednje procesne temperature, kao i proizvodnja vodonika.

Grafikon ispod ilustruje potencijalnu primjenu nuklearne energije u industrijskim procesima u zavisnosti od potrebne temperature i kompleksnosti integracije sa industrijskim postrojenjima.

Koji sektori bi prvi mogli imati najviše koristi od ove vrste energije?

Energetika i daljinsko grijanje, proizvodnja vodonika, papirna industrija industrija natrijum-karbonata (soda pepeo), su sektori gdje su temperature procesa i logistika integracije najpovoljniji. Desalinizacija vode je takođe sektor koji se sve češće pominje, posebno u regionima gdje se istovremeno javljaju problem nestašice vode i energetske tranzicije.

Da li zemlje Zapadnog Balkana imaju realnu šansu da razvijaju nuklearnu energiju?

Imaju, ali to nije prvenstveno tehničko, već političko i strateško pitanje sa jasnim akcentom na dugoročnu viziju.

Za zemlje koje tek ulaze u nuklearni program, ključni izazov nije izbor tehnologije, već sposobnost da se izgradi i održi stabilan institucionalni okvir. Nuklearni projekti su decenijski i spadaju u kategoriju megaprojekata, što ih čini posebno osjetljivim na političke promjene i zaokrete. Upravo zato kontinuitet u donošenju odluka igra presudnu ulogu. Bez njega je vrlo teško dovesti projekat do realizacije.

Tek nakon toga dolazi pitanje tehnologije, koje u praksi rijetko bude isključivo tehničko. To je često i geopolitička odluka, pitanje partnerstava i strateškog opredjeljenja. Bugarska to dobro ilustruje: istorijski se oslanjala na rusku tehnologiju, dok danas nove projekte razvija u saradnji sa zapadnim partnerima.

Postoji i tehničko ograničenje koje se previše često zaobilazi u ovoj debati. Opšte pravilo je da kapacitet jedne elektrane ne bi trebao da prelazi oko deset posto ukupnog instaliranog kapaciteta sistema, kako bi se očuvala stabilnost mreže. To praktično znači da su veliki reaktori od 1000 MW i više realno nekompatibilni sa malim sistemima kakav je, recimo, crnogorski. Mali modularni reaktori postaju relevantnija opcija upravo zbog svoje fleksibilnosti u kapacitetu.

Osim toga, postoji i opcija regionalne saradnje u nuklearnoj energetici popur reaktora Krško, koji je slovenački, ali Hrvatska ima ugovorni udio u njegovoj proizvodnji i sufinansira njegovih troškove već decenijama.

Šta su prvi konkretni koraci koje bi jedna država poput Crne Gore morala da preduzme?

Prvo i osnovno – ukidanje moratorijuma. Bez toga nema dalje priče. I to je tek početak.

Ako pogledamo iskustva zemalja koje su već krenule tim putem, kao i pristup Međunarodne agencije za atomsku energiju (MAAE – IAEA), redosljed je prilično jasan: prvo se donosi politička odluka – i ono važnije, spremnost da se ta odluka održava dugoročno. Zatim se uspostavlja institucija koja vodi program, razvija regulatorni okvir (što je često najzahtjevniji i najdugotrajniji dio) i paralelno ulaže u razvoj kadrova, jer bez stručnih ljudi nema održivog nuklearnog programa.

Tek nakon toga dolaze izbor tehnologije i partnera.

U praksi, to znači da prvih 5 do 7 godina predstavlja period pripreme – izgradnje kapaciteta države da uspješno planira, reguliše i vodi nuklearni program.

Paralelno sa svim navedenim, važno je od početka graditi transparentnu komunikaciju sa javnošću. Iskustvo pokazuje da projekti koji kasne sa uključivanjem javnosti i lokalnih zajednica nailaze na znatno više prepreka u kasnijim fazama. Informisanje i izgradnja povjerenja nije nesto što se može dodati na kraju procesa.

Gdje vidite nuklearnu energiju za 20 godina – kao dominantan ili dopunski izvor?

U velikim energetskim sistemima, poput SAD-a, Francuske ili Kine, nuklearna energija će vrlo vjerovatno ostati jedan od dominantnih stubova proizvodnje električne energije.

Za manje zemlje, realnije je očekivati da bude važan, ali dopunski dio energetskog miksa – prije svega kao stabilan izvor koji obezbjeđuje sigurnost snabdijevanja i podržava integraciju obnovljivih izvora.

Dakle, ne nužno dominantan, ali svakako ključan element jednog uravnoteženog i otpornog energetskog sistema.