Vaš savjet može učiniti da se neko osjeća još lošije: Gdje griješite

Zamisli da neko do koga ti je stalo prolazi kroz težak period. Možda prolazi kroz bolan raskid, muči se sa stagnacijom u karijeri ili pokušava da se pomiri sa teškom dijagnozom. Povjeri ti se, i negdje usred svoje priče, ti osjetiš onaj dobro poznati pritisak da budeš od pomoći.

Da ponudiš ili kažeš nešto utješno što će pomoći. Zato im kažeš šta bi ti uradio, predložiš odličnog terapeuta ili knjigu koju poznaješ. I zaista to misliš. Ipak, nekako, neobjašnjivo, djeluje kao da se osjećaju malo lošije nego prije nego što si dao dobronamjeran savjet.

Ovo nije rijetko iskustvo. Zapravo, ono je dobro dokumentovano. Istraživanja koja ga objašnjavaju istovremeno su otrežnjujuća za svakoga ko sebe smatra brižnom osobom.

Paradoks u srži „podržavajućih savjeta“

Prva stvar koju treba razumjeti jeste da je odnos između pružanja podrške i stvarnog pomaganja mnogo slabiji nego što većina ljudi pretpostavlja.

Jedna studija iz 2009. objavljena u časopisu Psychological Science ispitivala je podršku među 67 parova koji žive zajedno, koristeći metod dnevnih izvještaja. U izvještaju su partneri svakodnevno bilježili pruženu i primljenu podršku. Njihov ključni nalaz bio je kontraintuitivan: iako je percepcija da je podrška dostupna bila povezana sa pozitivnim ishodima, stvarno primanje podrške od bliskog partnera često je bilo povezano sa negativnim ishodima.

Istraživači su utvrdili da je podrška bilo koje vrste, bez obzira na to da li je primalac svjestan nje ili ne, korisna samo kada odgovara onome što je toj osobi zaista potrebno. I kada prenosi da davalac iskreno razumije i brine o njenoj konkretnoj situaciji.

Problem sa većinom dobronamjernih savjeta je u tome što u potpunosti preskaču ovaj korak. Oni dolaze prije nego što je uspostavljeno razumijevanje, prije nego što se osoba koja se muči zaista osjeti saslušanom. I time promašuju suštinu. Ono što osobi u teškoćama obično prvo treba nije rješenje. To je iskustvo da je neko vidi i razumije.

Šteta neželjenih savjeta

Ovaj fenomen primanja savjeta bez osjećaja da smo zaista viđeni postaje još izraženiji kada savjet uopšte nije ni tražen, što je, ispostavlja se, najčešći slučaj.

Jedna studija iz 2015. objavljena u časopisu Journal of Social and Personal Relationships ispitivala je kako učesnici reaguju na hipotetičke izraze uznemirenosti prijatelja koji nijesu tražili savjet. Nezatraženi savjeti davani su u približno 70 odsto slučajeva, i obično su nuđeni veoma rano u interakciji, često prije nego što bi osoba koja dijeli problem uopšte završila objašnjenje šta nije u redu.

Poriv da se savjetuje je brz, automatski i izgleda da potiče iz nečega toplog: bliskosti. Autori studije su utvrdili da što su se učesnici osjećali bliže osobi u nevolji, to je bila veća vjerovatnoća da će ponuditi neželjen savjet. Kao da sama intimnost pokreće taj refleks „da se problem popravi“. Upravo su oni koji se najčešće nepozvani uključuju u davanje mišljenja ujedno i ljudi čije mišljenje ima najveći uticaj na to kako primalac doživljava sebe.

Ovo je važno jer davanje savjeta često nosi implicitnu poruku da osoba kojoj se savjet daje nema dovoljno znanja ili sposobnosti da sama izađe na kraj sa situacijom. Time se odnos postavlja asimetrično, pri čemu davalac savjeta, iako to možda ne želi, zauzima poziciju nekoga ko „zna bolje“.

Za osobu koja se već bori, ta asimetrija može zvučati kao presuda. Ona može čuti nešto poput: „Ne nosiš se s ovim dovoljno dobro. Evo šta bi trebalo da radiš umjesto toga“. U ekstremnim slučajevima, neželjen savjet može čak dodatno pogoršati stres, depresiju i usamljenost primaoca. Upravo ona osjećanja koja je trebalo da ublaži.

Zašto ipak nastavljamo da dajemo neželjene savjete?

Dio odgovora je u tome što davanje savjeta djeluje kao iskrena podrška onome ko ga daje. Kada neko koga volimo pati, nelagodnost zbog toga da samo sjedimo s tim bolom, a da ništa ne preduzimamo, može biti velika. Davanjem savjeta ublažavamo sopstvenu nelagodnost jednako, a ponekad i više nego njihovu. Pokušaj da „popravimo“ problem djelimično je način da i sami regulišemo svoja osjećanja.

Tu je i pristrasnost u procjeni sopstvene kompetentnosti. Većina ljudi precjenjuje koliko dobro razumije šta je osobi koja pati zapravo potrebno u datom trenutku. Skok od „uznemireni su“ do „evo šta treba da urade“ podrazumijeva niz pretpostavki: o prirodi problema, o tome u kojoj fazi suočavanja se osoba nalazi i da li joj je potrebna analiza ili prisutnost. U većini slučajeva, te pretpostavke se gotovo nikada ne provjere prije nego što se savjet iznese.

Pored toga, u mnogim kulturama – naročito onima koje cijene samostalnost i efikasnost – slušanje bez rješavanja problema može djelovati gotovo kao luksuz ili besposlica. Sjedjeti tiho pored nečijeg bola, nudeći samo pažnju i toplinu, može izgledati kao da ne radimo ništa. Čak i kada dokazi pokazuju da je to često najmoćnije što možemo da pružimo.

Šta zapravo pomaže umjesto savjeta

Najefikasnija podrška ne zavisi od toga šta dajete, na primjer savjet ili zagrljaj, već od toga kako to dajete. Pomenuta studija iz 2009. u časopisu Psychological Science sugeriše da je „responsivnost“, odnosno osjećaj da smo zaista viđeni i shvaćeni, jedini kriterijum koji je zaista važan. Evo kako to možete primijeniti sljedeći put kada vidite da neko koga volite pati:

Zlatno pravilo. Nikada ne nudite rješenje dok ne provjerite da li osoba zaista želi pomoć u njegovom pronalaženju.

Pitanje za provjeru podrške. Jednostavno pitajte: „Da li želiš da ti pomognem da nađeš rješenje ili ti samo treba da se izjadaš?“

Dajte prednost prisutnosti. Vaša pažnja je vrjednija od vaše stručnosti. Oduprite se porivu da „popravite“ situaciju i pokušajte da budete uz tu osobu. Čak i kada je neprijatno i vama i njoj.

Ništa od ovoga ne znači da savjet nikada nije primjeren. Postoje trenuci kada neko zaista želi smjernice, kada su praktične informacije ono što situacija zahtijeva, ili kada je najbrižnije reći: „Mislim da bi trebalo da uradiš to i to“. Problem nije u samom savjetu, već u refleksnoj potrebi da se ponudi rješenje prije nego što je razumijevanje uopšte uspostavljeno.

Istraživanja nas podstiču da razmotrimo manje prijatnu mogućnost: da najvažnija podrška koju možemo pružiti nekome ko pati nijesu naše znanje, perspektiva ili iskustvo – već naša pažnja. To je teži dar od savjeta. Zato što zahtijeva da podnesemo neizvjesnost, ostanemo u neprijatnosti i odolimo potrebi da riješimo ono što nije naše da riješimo.

Mark Travers, saradnik Forbesa

Why Your Advice Can Make Someone Feel Worse, By A Psychologist