U potrazi za Lunom 9: Vitalij Jegorov iz Crne Gore mapira zaboravljeno mjesto na Mjesecu

Naučni komunikator Vitalij Jegorov koji vodi svemirski blog Zelenyikot, godinama traga za preciznom lokacijom sovjetske letjelice „Luna-9“, a sada vjeruje da je veoma blizu otkrića mjesta njenog slijetanja na Mjesec, koristeći kombinaciju satelitskih snimaka, 3D mapa i pomoći internet zajednice.

Njegovo otkriće trebalo bi da provjeri indijska letjelica Čandrajan-2 (Chandrayaan-2), koja bi ovog mjeseca trebalo da snimi područje za koje vjeruje da krije tragove lendera.

U intervjuu za Forbes Crna  Gora kaže da ga od djetinjstva zanima kosmonautika, da je čitao dječje knjige, uključujući i one o „Luni-9“.

„Za mene je to dio moje lične istorije. To su bila dostignuća dalekih prethodnika, a onda se ispostavilo da i sam mogu postati dio te istorije – ako uspijem da stavim tačku na kosmičko putovanje započeto još u vrijeme glavnog konstruktora sovjetske kosmonautike Sergeja Koroljova“, rekao je Jegorov koji se godinama bavi onim što bi se moglo nazvati kosmičkom arheologijom – potragom za izgubljenim tragovima ranih svemirskih misija.

Široj publici postao je poznat nakon što je 2013. godine učestvovao u identifikaciji „Marsa-3“, a danas je fokusiran na „Lunu-9“, prvu letjelicu koja je uspješno sletjela na Mjesec.

U Crnu Goru došao je sa svoje dvije mačke u proljeće 2022, poslije početka ruske invazije na Ukrajinu, objašnjavajući da nije mogao da prihvati rat koji je pokrenula njegova država i da nije želio da ćuti pod prijetnjom represije.

Zašto ste odlučili da potrošite godine upravo na potragu za „Lunom-9“, šta vas je motivisalo?

Od djetinjstva me zanima kosmonautika, čitao sam dječje knjige, uključujući i one o „Luni-9“. Za mene je to dio moje lične istorije. To su bila dostignuća dalekih prethodnika, a onda se ispostavilo da i sam mogu postati dio te istorije – ako uspijem da stavim tačku na kosmičko putovanje započeto još u vrijeme glavnog konstruktora sovjetske kosmonautike Sergeja Koroljova.

Osim toga, inspirisao me je uspješan primjer potrage za „Marsom-3“, koji sam uspio da identifikujem na Marsu 2013. godine. Tada se i NASA složila sa tim otkrićem, o tome su pisali brojni mediji, i to je za mene bio dobar početak kao blogera i popularizatora kosmonautike. Jedno je kada govorite o tuđim istraživanjima i dostignućima, a sasvim drugo kada i sami možete doprinijeti istraživanju svemira.

Kako ste došli do određivanja „ciljne zone“ i zašto je potraga tako složena kada je riječ o misiji iz 1966. godine?

Koordinate mjesta slijetanja objavljene su u sovjetskoj štampi odmah nakon što je „Luna-9“ sletjela. Međutim, to nijesu bile precizne koordinate, već centar približne oblasti radijusa 50 kilometara. O tome se tada javno nije govorilo; postalo je poznato mnogo kasnije.

Dakle, ne znamo tačnu lokaciju slijetanja, ali znamo krug na Mjesecu prečnika 100 kilometara u kojem je slijetanje najvjerovatnije izvršeno.

Osim toga, „Luna-9“ je najmanja svemirska letjelica koja je izvršila autonomno slijetanje na Mjesec. Čak i na visokokvalitetnim snimcima NASA-inog satelita LRO ona se vidi kao 1–2 piksela, što nije dovoljno da se sa sigurnošću utvrdi da je riječ o svemirskoj letjelici, a ne o običnom mjesečevom kamenu iste veličine.

Koristili ste crowdsourcing (potraga uz pomoć internet zajednice) i direktan prenos LROC snimaka – kako je to izgledalo u praksi i koliko su ljudi zaista pomogli?

Pregledao sam satelitske snimke i istovremeno prenosio potragu uživo na svom YouTube kanalu, kako bi gledaoci mogli da prate proces zajedno sa mnom. Detaljno sam objašnjavao šta tačno tražimo i koje alate koristimo.

Moj primjer je inspirisao nekoliko korisnika da samostalno započnu potragu, a napori nekih – na primjer korisnika pod nadimkom Pillow Cat – pomogli su da se precizira vjerovatno mjesto slijetanja.

Veoma su vrijedne bile i diskusije sa prijateljima i entuzijastima, kako bismo bolje razumjeli razmjere terena, tehničke karakteristike snimanja i pejzaž. Kada više ljudi radi na istom problemu, to pomaže da se izbjegne zatvorenost u jednu ideju ili hipotezu koja može biti pogrešna. A ja sam u ovoj potrazi napravio mnogo grešaka.

Rekli ste da vam je u jednom trenutku „pejzaž djelovao poznato“. Šta ste tačno prepoznali i kako ste se uvjerili da to nije samo slučajnost?

Pretragu sam sprovodio na sajtu QuickMap LRO, gdje su dostupni satelitski snimci i postoji 3D funkcija koja omogućava kretanje po trodimenzionalnoj karti Mjeseca, gotovo kao u kompjuterskoj igri.

Najprije sam, na osnovu udaljenih objekata na horizontu, odredio približno mjesto slijetanja. Zatim sam započeo detaljniji pregled 3D karte. Mnogo sam proučavao panorame koje je poslala „Luna-9“ i zamišljao kako bi izgledao pejzaž koji je fotografisala.

Tokom „šetnje“ po trodimenzionalnoj karti, ugledao sam pejzaž koji se poklapao sa slikom koju sam imao u glavi sa njenih panorama.

Postoje dvije konkurentske hipoteze o lokaciji „Lune-9“. U čemu je, po vašem mišljenju, slabost druge hipoteze, a u čemu je najveća slabost vaše?

Po mom mišljenju, britansko-japanski tim je napravio nekoliko grešaka. Prvo, objekat koji im je identifikovala njihova neuronska mreža, a koji su prihvatili kao dio „Lune-9“, ima veličinu oko 5 metara, što je dvostruko više od stvarne veličine letjelice.

Drugo, koristili su suviše mali radijus pretrage – svega 2,5 kilometra, dok je trebalo tražiti u radijusu od 50 kilometara.

Na kraju, nijesu uporedili svoju lokaciju i njenu 3D rekonstrukciju sa panoramom „Lune-9“. Oni su označili tačku u podnožju brda, na padini, dok na panoramama vidimo ravnicu.

Ja sam uvjeren u određivanje zone slijetanja sa greškom od nekoliko desetina metara. Međutim, moguće je da letjelica nije baš taj piksel na koji sam ukazao, već neki susjedni.

Šta očekujete od indijskog orbitera Čandrajan-2?

Indijski satelit Čandrajan-2 će u martu snimiti lokaciju koju sam izračunao. Njegovi snimci imaju nekoliko puta veću rezoluciju od NASA-inog LRO. Na tim snimcima „Luna-9“ više neće biti 1–2 piksela, već 6–7, što bi trebalo da bude dovoljno da se prepozna njen karakterističan oblik sa četiri antene.

Ako se pokaže da je tačka koju sam odabrao samo kamen, nastavićemo potragu. Ponoviću završnu fazu analize, uporediću panoramu sa 3D mapom terena i ponovo zamoliti indijske naučnike za snimanje. Nadam se da neće odbiti.

Ako sam pogriješio za nekoliko metara, letjelica će se i dalje nalaziti u kadru, jer će snimak obuhvatiti širu oblast.

Ako se potvrdi da ste blizu pravog mjesta, šta to znači za čovječanstvo? I koja je vaša sljedeća meta?

Sljedeća meta je „Luna-13“. Američki „Surveyor“ i „Apollo“ već su svi pronađeni.

Dalje, može se pokušati potraga za mjestom pada neuspjele „Lune-15“, ali tamo će biti znatno teže dokazati da je riječ upravo o toj letjelici, jer se ona razbila i njen trag bi trebalo da liči na običan meteorski krater.

Takođe želim da napišem knjigu o kosmičkoj arheologiji – o tome kako običan čovjek, koji nije naučnik, ali jeste uporan i ciljano usmjeren entuzijasta, može doći do otkrića u svemiru ne napuštajući svoj dom. Upravo to ima značaj u širim razmjerama čovječanstva. Gdje su tačno raspoređene stare svemirske letjelice po drugim planetama nije presudno važno.

Važnije je pokazati da smo danas dostigli tako visok nivo nauke i tehnologije, uključujući internet, da je istraživanje svemira dostupno ne samo kosmonautima i astronomima, već svima koji to žele.

Kada ste se preselili u Crnu Goru? Koji su bili glavni razlozi zbog kojih ste izabrali Crnu Goru kao novo mjesto boravka?

U Crnu Goru su me doveli ne baš najbolji okolnosti. Došao sam u proljeće 2022. godine, nakon što je Rusija napala Ukrajinu. Nemam prijatelje niti rodbinu u Ukrajini, ja sam Rus, živio sam u Moskvi i imao solidnu karijeru – pisao sam knjige, držao predavanja, sarađivao sa naučnim institutima i privatnim svemirskim kompanijama.

Međutim, nijesam mogao da se pomirim sa agresivnim ratom koji je pokrenula moja država. Znao sam da neću moći da ćutim i da ću se naći pod prijetnjom represije. Odlučio sam da ostavim sve i napustim zemlju prije nego što mi neko pokuca na vrata.

Crna Gora je bila četvrta zemlja koju sam posjetio nakon odlaska iz Rusije. Emigracija je izuzetno težak stres – nova mjesta, novi jezici, druga kultura, mnogo svakodnevnih problema (a putovao sam i sa svoje dvije mačke).

Udahnuvši crnogorski vazduh, razgovarajući sa Crnogorcima, šetajući ulicama Kotora i slušajući zvona crkava, osjetio sam kako stres počinje da popušta. Shvatio sam da želim ovdje da zaustavim svoje bježanje.

Kako je preseljenje uticalo na vaš rad? Da li su uslovi za istraživanje postali bolji ili teži, s obzirom na to da ste dalje od svojih ranijih kontakata i izvora informacija?

Emigracija je snažno promijenila i moj život i moj profesionalni fokus. Ranije sam uglavnom pisao tekstove za blogove, medije ili knjige, radio fotoreportaže sa različitih kosmičkih lokacija i mnogo putovao sa predavanjima. Tih mogućnosti sam se lišio, barem unutar Rusije.

U Crnoj Gori sam prešao na aktivniji rad na YouTube-u – onlajn predavanja, direktne prenose i kurseve. Kvalitet i stabilnost crnogorskog interneta mi u tome mnogo pomažu – mogu da održavam višesatne prenose bez prekida i tehničkih problema. Ovdje je moj kanal dostigao 100.000 pretplatnika.

U Crnoj Gori sam napisao „Vodič kroz kosmička mjesta Rusije“, počeo da držim predavanja, a sada proučavam Mjesec. Nastaviću da pišem knjige o istraživanju svemira, planiram da ih prevodim na engleski i sarađujem sa zapadnim izdavačima.

Nastavio sam i organizacionu djelatnost. Prije dvije godine organizovali smo u Crnoj Gori „Jurijevu noć“ povodom 12. aprila – to je međunarodni pokret entuzijasta kosmonautike koji se okupljaju širom svijeta povodom Međunarodnog dana kosmonautike.

Prošle godine sam u coworking prostoru Focuss Space u Baru organizovao foto-izložbu „Crna Gora iz svemira“. Na otvaranju su govorili predstavnici kompanije Montenegro Space Research, a putem Zoom-a se uključio i ruski kosmonaut koji je pričao o fotografisanju iz svemira. Događaj je bio organizovan na ruskom i crnogorskom jeziku, jer sam želio da interesovanje za kosmos približi naše zajednice.

Ove godine planiram da ponovim događaj u Budvi, u sali „Auditorija“. U avgustu smo organizovali festival „Zvezdopada 2025“ zajedno sa katunom Ljeljenak u Plužinama. To je jedno od najboljih mjesta za posmatranje zvijezda u cijeloj Južnoj Evropi.

Sarađujemo i sa kompanijom Montenegro Space Research i planiram da njihovom budućem svemirskom muzeju poklonim nekoliko kosmičkih eksponata iz svoje lične kolekcije.

Uopšteno, nastavljam da tražim svoje mjesto u svijetu i u kosmosu, iako trenutno ne vidim nijedno mjesto na planeti Zemlji gdje bih se osjećao prijatnije nego u Crnoj Gori.