Cijena nafte po barelu od 100 dolara je lako dostižna: Zašto je besmisleno pozivati da se ne gomilaju zalihe

Ako bi zbog zatvaranja Hormuškog moreuza bilo izgubljeno između 10 i 20 miliona barela dnevno u snabdijevanju naftom, kupci bi mogli da krenu u panične kupovine. Oni koji nijesu direktno pogođeni mogli bi da počnu da gomilaju zalihe. Neizvjesnost u vezi sa trajanjem prekida dodatno bi pojačala paniku i gomilanje. Skočila bi cijena nafte, možda i iznad 100 dolara po barelu na određeni period.

Nije iznenađenje što je komentatorska scena preplavljena pokušajima da se objasni uticaj novog iranskog sukoba na tržište nafte. Svi očekuju više cijene, ali postoje velika neslaganja oko toga koliko bi one mogle da porastu. Neki ukazuju na ogromne količine nafte koje su ugrožene prolaskom kroz Hormuški moreuz. Drugi, predvođeni direktorom Međunarodne agencije za energiju (IEA) Fatihom Birolom, ističu da „IEA aktivno prati događaje na Bliskom istoku i potencijalne implikacije po globalna tržišta nafte i gasa i tokove trgovine. Tržišta su do sada bila dobro snabdjevena“.

Šta su „nestali bareli“

Podaci, međutim, djeluju kao da to dovode u pitanje, što je posljednjih mjeseci predmet brojnih rasprava. Sama IEA je, iako je prošle godine registrovala suficit od oko dva miliona barela dnevno, zabilježila povećanje zaliha u zemljama OECD-a od svega oko 0,2 miliona barela dnevno (OECD obuhvata približno polovinu svjetskog tržišta nafte). Dodatnih 0,7 miliona barela dnevno povećanja zaliha na moru i u plutajućim skladištima i dalje je ostavilo značajnih 1,2 miliona u kategoriji „razno radi balansiranja“. Drugim riječima, neobračunato. To je isti fenomen koji je 1998. godine Dejvid Knap (David Knapp) nazvao „nestalim barelima“.

U novije vrijeme, IEA je objasnila barem dio neslaganja. Procjenjuje se da su globalne zalihe prošle godine porasle za oko 500 miliona barela, ali je oko dvije trećine toga otišlo ili u Kinu (uglavnom državne rezerve) ili u „naftu pod sankcijama na vodi“, odnosno neprodate iranske, ruske i venecuelanske barele. Ta nafta trenutno ne bi bila dostupna tržištu, osim ako se sankcije ne ukinu i/ili se ne ponude veći popusti kako bi se privukli kupci.

Zalihe neće spriječiti paničnu kupovinu

Grafikon u nastavku prikazuje prijavljene zalihe OECD-a. One su prošle godine porasle za oko 100 miliona barela i svakako su na adekvatnom nivou. Ipak, ostaje značajna mogućnost da neravnomjerna raspodjela gubitaka u snabdijevanju usljed zatvaranja Horrmuškog moreuza (ili barem izbjegavanja prolaska brodova) znači da te zalihe neće biti dovoljne da spriječe paničnu kupovinu, naročito u zemljama koje zavise od nafte iz Persijskog zaliva.

Prošle su četiri decenije od ogromnog povećanja zaliha tokom iranske naftne krize 1979. godine. Tada su zalihe rasle za tri miliona barela dnevno i više tokom više mjeseci. Vladao je strah da će se Iranska revolucija proširiti na druge zemlje Zaliva i da bi tenzije između Irana i Iraka mogle dovesti do rata. Prvi strah se na kraju pokazao neosnovanim, dok je drugi postao stvarnost. Ali, tek kada je tržište već bilo prezasićeno.

Nakon toga se vodila rasprava da li je nagomilavanje zaliha bilo posljedica panike ili želje za profitom, pri čemu se većina analitičara priklonila teoriji panike. Zbog velike neizvjesnosti u snabdijevanju, naftne kompanije (i potrošači) koristili su analogiju sa čamcem za spasavanje. Kada ste nasukani na moru na neodređeno vrijeme, strogo racionalizujte zalihe hrane. Kompanije koje su 1979/80 imale višak nafte zadržavale su ga, dok su one kojima su ugovori otkazani podizale cijene na tržištu koje je rapidno nestajalo.

Teorija toalet papira

To otvara važnu poentu: gomilanje zaliha je često racionalno. Mnogi se podsmijevaju potrošačkoj panici koja dovodi do nestašice toalet papira, sve dok i sami ne ostanu bez njega. Kada je riječ o potrošačima nafte, poruke da ne paniče i ne gomilaju zalihe obično su ili besmislene ili kontraproduktivne. Predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) to je naučio 1979. godine kada je pozvao države da ne podižu cijene kupovinom na spot tržištu. Istovremeno je naredio američkim kompanijama da prije jeseni povećaju zalihe lož-ulja.

Kratkoročna cijena nafte može naglo porasti dijelom i zbog očekivanja trgovaca. A kada cijene krenu naviše, trgovanje zasnovano na momentumu dodatno ih podiže. Sve dok nešto ne pokrene rasprodaju, najvjerovatnije kraj sukoba, koji zasad ne djeluje blizu.

Zašto treba tražiti mir

Fizički ekvivalent povratne sprege koja stoji iza trgovanja po momentumu može se vidjeti u potrošačkom gomilanju. Ljudi žure da napune rezervoare, formiraju se redovi, drugi vide redove i pridružuju im se. Prebacivanje miliona barela benzina u rezervoare potrošača možda ne djeluje dramatično, ali ako se to desi u roku od nekoliko dana, opteretiće sposobnost industrije da isporuči dovoljno goriva kako bi smirila paniku. Moguće je da bi oslobađanje nafte iz strateških rezervi imalo umirujući efekat, ali apeli da se ne gomilaju zalihe vjerovatno će ostati bez odjeka.

Ako rat potraje duže od nekoliko dana, vjerovatna je uzlazna spirala cijena nafte, a 100 dolara po barelu je lako dostižno. Takav nivo ne bi potrajao nakon završetka sukoba, ali bi ekonomske posljedice mogle biti ozbiljne u globalnoj ekonomiji koja već pokazuje znake zamora. Uz rast cijena benzina od 25 do 50 centi po galonu, povjerenje potrošača bi vjerovatno naglo palo, inflacija porasla, a privredna aktivnost usporila. Još jedan, iako sekundarni, razlog da se priželjkuje mir.

Michael Lynch, saradnik Forbesa

For Oil Prices, It’s The Fear Not The Barrels