Priče o gigantima: Za Zmajeve kombajne znala je cijela Afrika

Zemunska fabrika, najpoznatija po proizvodnji kombajna, procvat je doživjela krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Kombajni su se izvozili u Afriku, Brazil, čak i Kinu. Sankcije i rat devedesetih zaustavili su proizvodnju, a privatizacija poslije 2000. potpuno je ugasila Zmaj.

U proljeće 1979. godine oko 350 porodica uselilo se u dva novoizgrađena solitera u Zemunu. U nebodere od 22 sprata. U taj novi dom većina je došla prekinuvši napokon dugogodišnji podstanarski staž. Društvene stanove svima njima dodijelila je, na konkursu, tada moćna Industrija poljoprivrednih mašina Zmaj. Zgrade su zbog toga odmah dobile naziv – Zmajeve kule, po kom su i danas poznate.

One i dalje čvrsto stoje na svojim temeljima, za razliku od svog ‘tvorca’ Zmaja, posrnulog i upropaštenog giganta mašinske industrije i jednog od simbola bivše Jugoslavije. A imao se u svoje zlatno doba, krajem 70-tih i u osamdesetim godinama 20. veka, čime pohvaliti…

Serijska proizvodnja kombajna u Zmaju dostigla je početkom osamdesetih vrhunac, a fabrika je u to slavno doba zapošljavala više od 5.500 radnika. Godišnje se proizvodilo više od 1.200 kombajna za žetvu pšenice, berbu kukuruza, uz koje je išlo i niz pratećih poljoprivrednih mašina, traktora, prikolica i alata. U to vreme se kombajnima Zmaja žnjelo 95 odsto svih žitarica u bivšoj Jugoslaviji, a ove moćne mašine izvozile su se u Afriku, Brazil, pa čak i u Kinu.

Baš na konstrukciji tih kombajna, kao i drugih poljoprivrednih mašina u Zmaju, radio je Mile Kovačević (79), koji je čitav radni vijek proveo u ovoj zemunskoj fabrici. On je 1965. završio i tehničku školu Zmaja i odmah se tu zaposlio na mjestu pomoćnog konstruktora.

“Došao sam iz Velike Grede u Zemun na školovanje, i tu ostao. Ja sam iz seljačke porodice, od malena sam se ‘družio’ sa traktorima i mašinama i zavolio ih. Zato sam upisao mašinsku školu”, priča Kovačević za Forbes Srbija.

Prvih radnih zadataka u Zmaju, prije skoro šest decenija, sjeća se sa sjetom. Penzionisao se baš 2006. kada je Zmaj zvanično privatizovan i kada je baš te godine i prestala proizvodnja kombajna.

“Imao sam olovku i tablu na kojoj sam povukao prve poteze. Crtao sam ono što mi kažu i tako učio dok ne uđem u štos. Bilo je ukupno 18 grupa u tadašnjoj podjeli posla u mom sektoru, a ja sam krenuo od pete i stigao do 17 grupe. To je bila pozicija glavnog projektanta. Rad i trud garantovali su vam uspjeh u Zmaju. Viša pozicija i veća plata bili su nagrada za to”, kaže Kovačević.

On je bio svjedok razvoja zemunske fabrike i svih njenih ‘proizvoda’. Zajedno sa timom ljudi konstruisao je gotovo sve zmajeve mašine. “Prvi kombajn bio je jaguar, pa kombajn 780, zatim univerzal, kombajn 141, ‘142’, ‘125’, kombajn ‘161’, zatim familije kombajna ‘190’, ‘170’, ‘150’ i tako dalje”.

Ti kombajni, ističe Kovačević, vidjeli su svijeta. “Izvozili smo ih ne samo za Evropu, već i za Afriku i Brazil. Dospjeli su čak i u Kinu, gdje je isporučeno 500 kombajna”.

Prvi kombajn ‘made in Zmaj’ 1961

Fabrika Zmaj osnovana je prije skoro jednog vijeka, 1927. godine, kao fabrika aeroplana i hidroaviona. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. fabrika je eksproprijacijom oduzeta vlasnicima. Tada je promijenila djelatnost u fabriku poljoprivrednih mašina, a iskustvo u visokoj tehnologiji koje je stečeno proizvodnjom aviona, omogućilo je dinamičan razvoj programa poljoprivrednih mašina.

IPM Zmaj se prostirao na površini od 18 hektara, na vrlo atraktivnoj lokaciji – čvorištu autoputeva Beograd-Zagreb i Beograd-Novi Sad, a kompanija je u vlasništvu imala ukupno 38,5 hektara zemlje.

Početak rada IPM Zmaj obilježen je proizvodnjom jednostavnijih poljoprivrednih mašina, ali ubrzo je sklopljen licencni ugovor s poznatom svjetskom kompanijom “Massey Ferguson”. Proizvodnja kombajna počela je već 1955. godine, kada je montirano prvih 10 kombajna MF Zmaj-780 i četiri kombajna MF-630. Već iduće godine, proizvedeno je 110 kombajna Zmaj-780.

Prvi kombajn sopstvene konstrukcije izašao je iz proizvodnih pogona Zmaja 1961. godine.

Kako se navodilo u medijima, prvi potpuno domaći kombajn – zmaj 190 bio je jedan od najvećih i najboljih u svijetu. On je mijenjao učinak čak šest malih kombajna.

“Imao je zahvat od 5,5 i 6,10 metara i propusnu moć od preko 10 kilograma žitne mase u sekundi. On je proizveden za velike kombinate, imao je 180 konjskih snaga i kombajnirao je pšenicu, kukuruz, soju i suncokret”, hvalili su mediji ovo Zmajevo čudo.

Nedugo nakon toga, Zmaj je izbacio unaprijeđen kombajn, model 191, koji je predstavljao i najveći proizveden kombajn. “Imao je ljepšu i moderniju limariju, udobniju kabinu, ugrađenu klimu, novi motor veće snage, i sve se obavljalo preko dugmića”.

Nesvrstani otvorili put ka Africi…

Sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka Jugoslavija je bila lider u pokretu nesvrstanih zemalja, a Zmaj je, kao i većina fabrika, imao otvoren put na ova tržišta. Ne čudi da su prvi kombajni koji su se izvozili dalje od Evrope prvo stigli u afričke zemlje.

Direktno u proizvodnji u Zmaju osamdesetih godina je radilo oko 2.000 ljudi, a samo u službi razvoja oko 300, od kojih 150 inženjera i tehničara, odnosno stručnjaka koji rade na projektovanju, konstrukciji, prototipu novog proizvoda, ispitivanju prototipa, izradi dokumentacije i ispitivanju novog proizvoda.

Upravo je u tom sektoru svoje prvo radno mjesto dobio i naš sagovornik, Mile Kovačević. On nam je objasnio po kom principu su kombajni obilježavani, i šta su značile sve te brojke u nazivu. “Uzmimo za primer kombajn 190. Kod njega je prvi broj (jedinica) označavao da svaki (jedan) kombajn ima kapacitet od devet (drugi broj) kilograma protoka žitne mase u sekundi, a na kraju je broj nula označavao da je prvi u seriji. Posle su došli 191, 192…”

U okviru Zmaja su, pored dva sektora konstrukcije, poljoprivrednih mašina i vozila, kaže Kovačević, poslovale i fabrika procesne opreme i fabrika točkova. “Pogon je radio sve tri smjene, nije se stajalo. Zmajevi kombajni su se koristili svuda. U Africi su svi znali za Zmajeve kombajne, a kod nas se na njih čekao red, posebno u vrijeme žetve”.

Veliki broj zaposlenih u Zmaju došli su u fabriku sa završenom osnovnom ili sa par razreda srednje škole, ali su nastavili školovanje, neki zanat, drugi ostatak srednje škole, a bilo je i onih koji su uzeli fakultetske diplome. Svi su ostali da rade u Zmaju, uglavnom do penzije.

Fabrika školovala svoje radnike

Tako je i Milivoje B. (83) u Zmaj stigao sa 18 godina, gdje je počeo da radi posao mašin-bravara. “Već prvog dana zarekao sam se da neću duže od godinu dana raditi na ovom mjestu. To je bio težak fizički rad. Čim se ukazala prilika otišao sam u kadrovsku službu i dobio stipendiju za školu Petar Drapšin. Nakon tri godine školovanja iz plavog mantila u fabrici ušao sam u bijeli mantil, i obavljao posao referenta”, kaže Milivoje za Forbes Srbija.

U Zmaju se penzionisao i Vasilije G. (87) koji je sa 23 godine počeo da radi u fabrici. “U svom rodnom selu u Bosni čuo sam da fabrika iz Zemuna traži radnike. Iako sam imao samo četiri razreda osnovne škole uputio sam se ka Beogradu, u nadi da ću dobiti posao u tada već po kombajnima uveliko poznatom Zmaju. Krenuo sam od posla pomoćnika bravara, radio sam na traci u fabrici. Bio je to težak posao, ali je za mene bila čast da tu radim”, priča Vasilije.

Uz posao u Zmaju i on je završio školovanje, pa je nakon nekoliko godina promijenio radno mjesto, a stigao je i do kadrovske službe. “Zmaj je svojim radnicima sve pružio, svima nam je dao šansu da se školujemo, da učimo kroz posao i da na kraju napredujemo. Imali smo menzu u fabrici, imali smo radničke igre, druženja… Zmaj je za nas i naše porodice izgradio i odmaralište na Divčibarama. Tu su nam djeca i zimovala i ljetovala”, prisjeća se Vasilije.

Prosperitetne godine Zmaja i njegovih, u svijetu poznatih i priznatih, mašina i kombajna zamijenile su ratne devedesete koje su donijele sankcije, pljačku, bombardovanje… Proizvodnja se lagano gasila, nije bilo izvoza, ni uvoza. Kako je pisao dnevni list Danas 2011. godine, dolazilo je do sve češćih obustava rada, učestalih štrajkova, a kao prateća pojava i do razvlačenja fabričke imovine i otvaranja privatnih firmi.

Privatizacija Zmaja odigrala se 22. decembra 2006. godine. Na dan prodaje, 22. decembra 2006. godine, u Zmaju je radilo svega 643 radnika.

Sporna i pogubna privatizacija

“Kupac je preuzeo obavezu da će tokom pet godina svake godine uvećavati obim proizvodnje i sijaset drugih obaveza. Već prve godine novi vlasnici primjenjuju taktiku uništavanja, korak po korak. Atraktivna parcela od oko 20 hektara zemlje pored auto-puta primarni je motiv ove trgovine”, naveo je tada Danas.

Nakon pet godina od prodaje, u decembru 2011. prestale su sve obaveze kupca prema ugovoru i definitivno se stavlja tačka na život jedne fabrike.

“To je bio kraj imperije koja je proizvela hiljade poljoprivrednih mašina, zapošljavala generacije Zemunaca, sagradila brojne stambene objekte, učestvovala u kreiranju cjelokupnih društvenih odnosa u Zemunu i davala perspektivu i nadu za budućnost hiljadama ljudi”, pisao je Danas.

Kako je 2010. objavila Politika, fabrika je prodata za milion i pet hiljada eura, a ovlašćeni predstavnik konzorcijuma koji je kupio firmu, Pavle Bašić, uhapšen je 2010. godine, dovodeći se u navodnu vezu sa ‘pranjem novca’ za Darka Šarića (kome se sada sudi za pranje više od 20 miliona eura za koje se sumnja da su stečeni švercom kokaina).

U februaru 2012. godine CINS (Centar za istraživačko novinarstvo) je objavio da je država 2006. prodala Zmaj, kao strateški važno preduzeće, na tenderu konzorcijumu of-šor kompanija smještenih na Britanskim djevičanskim ostrvima i u Delaveru (SAD). Grupacija je platila milion eura za preuzimanje preduzeća i obavezala se na još šest miliona eura investicija.

Prema istraživanju CINS-a, iza konzorcijuma koji je kupio Zmaj stajale su kompanije Figra iz Beograda, koja je u vrijeme privatizacije kupila 50 odsto Zmaja, Finpro, registrovan u Delaveru, koji je imao na početku 18 odsto Zmaja, i novosadski Agrocoop (31 odsto).

Uslovi privatizacionog ugovora nisu ispunjeni, a Agencija za privatizaciju je, prema njenim internim dokumentima u koje je CINS imao uvid, znala za smanjenje proizvodnje, stavljanje hipoteka na nekretnine Zmaja, pa čak i prebacivanje novca ove kompanije na račun firme Bogdana Rodića čiji market “Roda” je kasnije iznikao na parceli Zmaja.

“Nakon kupovine, ovi partneri su obustavili proizvodnju i godinama kršili ugovor koji su sklopili sa Agencijom za privatizaciju. Agencija, koja nije ni znala kome je prodala preduzeće, nikada nije reagovala na kršenje ugovora iako je, prema internoj dokumentaciji čije kopije CINS posjeduje, znala šta se događa”, objavio je 2012. CINS.

Vlasnici su, kako je naveo CINS, dva puta založili nekretnine Zmaja za potrebe svojih drugih preduzeća, a Zmaj se od 2011. našao u vrhu liste najvećih dužnika u Srbiji.

Posljednje mašine Zmaja, mahom traktori, proizvedene su 2006. godine. Na parceli na kojoj je nikao Zmaj ostale su napuštene fabričke hale, obrasle u korov i šiblje. Jedan dio je porušen, na njihovom mjestu izgrađeni su hiper-marketi, dok se na dijelu zemljišta Zmaja upravo grade neki novi poslovni i tržni centri.

Slađana Gavrić, Forbes Srbija