Šta bi svi trebalo da znaju o ponudi, potražnji i cijenama energije

Kako se i na osnovu čega formiraju i kontrolišu cijene energije?

Ekonomska pismenost među političarima nikada nije bila naročito visoka, ali izgleda da je u posljednje vrijeme dodatno ugrožena od strane populista. I s lijeve i s desne strane.

Mađarski premijer Viktor Orban koji izjavljuje: „Cijene ne rastu, one se podižu“ ili kandidat za gradonačelnika Njujorka Zohran Mandani koji predlaže da „odmah zamrzne kirije za sve stanare sa stabilizovanim zakupom“ (Platforma — Zohran for NYC). Svuda je prisutna gotovo teorijski-zavjerenička percepcija formiranja cijena i uvjerenje da je politička intervencija neophodna.

To podsjeća na šezdesete godine. Nekada sam govorio o tome kako su naftna tržišta postala manje politizovana tokom devedesetih.

Kontrola cijena energije ranije bila drugačija

Tada se kontrola cijena energije smatrala daleko izvan glavnih tokova ekonomskog razmišljanja.

To je bila značajna promjena. Kontrolu cijena nafte uveo je 1970. republikanski predsjednik Ričard Nikson (Richard Nixon), kao dio svoje šire borbe protiv inflacije.

Iako se njegova šira politika kontrole plata i cijena pokazala kao neodrživa, on je ipak zadržao kontrolu nad cijenama sirove nafte na izvoru. Držao ih je znatno ispod međunarodnih cijena, čime je zapravo potkopao sopstvenu kampanju za energetsku nezavisnost.

Konzervativci već dugo zastupaju stav da tržište treba da određuje cijene. Ipak to se često pogrešno tumačilo kao da će takve cijene biti onakve kakve oni žele.

Dva puta su na Međunarodnom energetskom forumu američki ministri energetike tvrdili da će slobodna tržišta stabilizovati cijene nafte.

Morao sam da im ukažem na to da su cijene sirovina po svojoj prirodi nestabilne. Po mom iskustvu, oni i mnogi drugi koristili su izraz „stabilne cijene“ kao zamjenu za „niže cijene“.

Slobodno tržište stvara cijene koje uravnotežuju ponudu i potražnju, što ne znači nužno ni niže ni više cijene.

Poziv na „stabilne cijene energije“

Proizvođači takođe pozivaju na stabilne cijene, pri čemu pod tim zapravo podrazumijevaju više cijene.

Bilo da su u pitanju poljoprivrednici, rudari ili naftne kompanije, često se može čuti tvrdnja da cijene nijesu dovoljne da podrže nova ulaganja.

Takođe i da će niske cijene danas dovesti do nestašice ponude u budućnosti.

Ekonomista Ričard Gordon (Richard Gordon), slušajući razne konsultante kako se žale da su cijene preniske da bi omogućile ulaganja u tankere, bušotine i rafinerije, primijetio je: „Kao ekonomisti, ako smo nešto naučili, to je da se tržišta uravnotežuju – i to obično brže i po nižim cijenama nego što očekujemo.“ (Ovo je parafraza).

Pokret deregulacije, koji su predvodili Alfred Kan (Alfred Kahn), Margaret Tačer (Margaret Thatcher) i Ronald Regan (Ronald Reagan), imao je za cilj da smanji regulatorno zarobljavanje – situaciju u kojoj industrije uspijevaju da iskoriste propise u svoju korist.

Tako su se štitili od konkurencije.

Ovo se, međutim, proširilo i na deregulaciju cijena nafte i gasa u Sjedinjenim Američkim Državama.

Takođe i na ukidanje monopolske moći kompanije British Gas nad snabdijevanjem prirodnim gasom iz Sjevernog mora.

Kako reaguju tržišta

Rezultat su bile nestabilnije, ali uglavnom niže cijene u obje zemlje.

Za mnoge, poput Viktora Orbana, cijene određuje „neko“, pa porast cijena izaziva pozive na istrage i intervencije – bilo da se radi o cijenama nafte, hrane, stanarina ili kamatnih stopa.

Međutim, tržišta su poput plime – ne reaguju na naredbe „savremenih kraljeva Knuta“ da se povuku, isto kao što ni plima nije poslušala njega.

(Mišljenja su podijeljena o tome da li je zaista vjerovao da može da kontroliše plimu ili je želio da pokaže svojim sljedbenicima granice svoje moći).

U suštini, „nevidljiva ruka“ Adama Smita (Adam Smith) trebalo je da bude „nevidljive ruke“, jer tržište predstavlja odluke više učesnika.

Na kratke staze, cijene mogu jako da variraju, ali na duže staze odlučuju osnovni faktori ponude i potražnje.

Uloga i razmišljanja političara i ekonomista

Razni pokušaji da se zaobiđu tržišne sile uvijek su imali svoju cijenu i uglavnom su propadali – bilo da je riječ o nastojanjima američke vlade da određuje ili utiče na cijene poljoprivrednih proizvoda, ili o pokušajima rudarskih zemalja da formiraju kartele, uključujući i sporazume o stabilizaciji cijena sirovina između proizvođača i potrošača.

Bezbroj političara se žalilo da špekulanti utiču na vrijednosti valuta, kamatne stope ili cijene roba.

Njihove intervencije gotovo uvijek propadale – ponekad i spektakularno.

Poenta je u tome da niko pojedinačno ne zna koja je „ispravna“ cijena bilo čega – to jest, cijena koja će omogućiti ravnotežu između ponude i potražnje.

Ekonomisti i stručnjaci za devizne kurseve, cijene nafte i slično redovno priznaju da su donosili pogrešne prognoze (uključujući i mene), i većina bi se nerado složila da bi trebalo da im se da moć da ih proizvoljno određuju.

Još gore, većina onih koji žele da određuju cijene imaju lične ili političke pristrasnosti koje gotovo sigurno vode ka greškama – stvarajući nestašice (na primjer, stanovi u Njujorku) ili viškove (na primjer, američka državna skladišta puna sira tokom 1980-ih).

Smitova nevidljiva ruka

I tako se vraćamo Adamu Smitu i njegovoj „nevidljivoj ruci“ ili, da upotrijebimo savremeni izraz iz popularne kulture, „crowd sourcing-u« (odluke mase). Pojedinačni trgovac ili špekulant može pogriješiti, a čak i opšti konsenzus o ravnotežnoj cijeni može biti potpuno pogrešan.

Ali kroz stalne iteracije hiljada kupaca i prodavaca koji procjenjuju ravnotežu na tržištu, dugoročno gledano, tržište ipak nekako uspijeva da se približi toj ravnoteži.

To podsjeća na vic iz sovjetskog doba: Staljin se budi u bolnici, okružen funkcionerima Komunističke partije. „Dobrodošao nazad, druže!“ – uzvikuju oni – „Čudo socijalističke medicine omogućilo nam je da te vratimo u život. Sada je 2050. i cio svijet je komunistički – osim Novog Zelanda.“

„Zašto ne i Novi Zeland?“ – pita Staljin.
„Pa…“ – sležu ramenima aparatčici – „neko mora da nam kaže koje su cijene.“

Michael Lynch, saradnik Forbesa

What Everyone Should Know About Supply, Demand, And Energy Prices