Dalaj Lama – Da li se čujemo?

Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska nučna akademija (CENA)

Dalaj Lama, rođen kao 14. nasljednik 600 godina stare vjerske dinastije na Tibetu, bio je prisiljen da u 24. godini ode u egzil zbog krvave kineske okupacije Himalajske nacije 1959. godine. Od tada, većinu proteklih 40 godina živi u Indiji, na čelu tibetanske vlade u egzilu i nada se povratku jednog dana u svoju domovinu.

Svoj čuveni govor u Central parku u Njujorku u avgustu 1999. godine D. Lama započeo je obraćanjem[1]: “Braćo i sestre, dobro jutro”, i zatim nastavio: „Vjerujem da svako živo biće ima urođenu želju za srećom, da ne želi patiti. Takođe, vjerujem da je svrha života doživjetu tu sreću… Bez obzira jesmo li bogati ili siromašni, obrazovani ili neobrazovani, crni ili bijeli, s Istoka ili sa Zapada, naš potencijal je jednak. Svi smo mi isti, mentalno i emotivno, razlike su male”, zaključio je on.

Mada su tada vodeći svjetski mediji imali različite procjene o broju prisutnih, uglavnom su se složili da je to bilo drugo po redu predavanje po posjećenosti, nakon posjete pape Ivana Pavla II. Po nekima, čak se oko 200.000 ljudi okupilo toga dana u Central Parku u Njujorku da čuju Dalaj Lamu. Prisutni su posebno aplaudirali kada je progonjeni tibetanski budistički vođa u svom dvosatnom predavanju kritikovao grad Njujork što dopušta sve dublji razdor između bogatih i siromašnih, čime se doprinosi „potpaljivanju puno novih problema, puno straha, ubistava.“

Filozofija D.Lame, posebno njegovo insistiranje na saosjećanju, nenasilju i prevazilaženju podjela „mi“ i/ili „oni“, “naši” i/ili “njihovi”, svakako zaslužuje više od jednog posebnog osvrta. Usuđujemo se da to činimo ovim prilogom, pri čemu ćemo u fokusu naše pažnje imati njegov čuveni govor u Central parku u Njujorku, 1999. godine. Po njemu, navedena i brojne druge podjele i stereotipi, produkovani ne samo iznutra, već po pravilu podgrijani i spolja, nerijetko imaju dublji odjek u malim i nerazvijenim zemljama što je, po nama, slučaj  i sa crnogorskim društvom. Ukratko, on to tumači time što su te zajednice često suočene sa naglašenim socijalnim i etničkim tenzijama koje traju u kontinuitetu, posebno u  zemljama sa više etničkih grupa, religija ili istorijskih sukoba, zatim sve dubljom ekonomskom nejednakošću i siromaštvom, nedostatakom institucionalne podrške kada sistem ne pruža sigurnost i drugo.

Ključno pitanje od koga polazimo glasi: “Iima li lijeka za navedene pošasti koje nas, ne samo na domaćem terenu, već i u odnosima sa susjednim državama, prate toliko dugo da su postale dio naše, i nerijetko posve uobičajene beznačajne svakodnevice?

U traganju za valjanim odgovorom pođimo od toga, da kada u jednoj zemlji kulminiraju podjele na „mi“ i „oni“, “naši” i/ili “njihovi” i slično, takva situacija se najčešće opisuje kao duboko polarizovana i društveno krhka, sve skupa, opasna. Navedeno stanje po pravilu karakterišu:

• Povećane tenzija i nepovjerenje kada se građani sve više identifikuju kroz nacionalnu, religijsku ili političku pripadnost grupama, a ne zajedničkim vrijednostima, „drugi“ se doživljavaju kao prijetnja, a ne kao sugrađani s različitim mišljenjem;
• Slabljenje institucija kada demokratske institucije gube autoritet jer ih građani percipiraju kao pristrasne, a javna debata se zamjenjuje urlanjem i etiketiranjem;
• Rizik od nasilja i destabilizacije kada retorika „ili mi ili oni“ lako može postati okidač za nasilje, posebno među labilnim pojedincima, kada se pojavljuju “opravdanja” za ekstremne postupke u ime „pravde“ ili „ispravki“ prošlosti;
• Erozija zajedništva kada se umjesto koncepta „od mnogih – jedno“, društvo fragmentira u nepomirljive tabore i kada dijalog i kompromis postaju rijetki, a dominira logika sukoba.

U takvom ambijentu, čak i svakodnevni život građana postaje političko poprište, a razlike se ne rješavaju, već produbljuju.

Koncepcija “mi” i “oni”?

D. Lama je tom prilikom u Central parku, već na početku rekao da „ne propovijeda, već moli ljude da postanu bolji ljudi.“ Posebno naglašavajući ideju o jednoj ljudskoj rasi, D.Lama je primijetio da kada se gleda iz svemira, „naša prekrasna plava planeta“ nema nacionalnih granica, što simbolizuje da su sve podjele koje pravimo društveno konstruisane, dakle izvorno naše, a ne prirodne: “Pogledamo li zemlju iz svemira, nećemo vidjeti nekakva razgraničenja i granice. Jednostavno ćemo vidjeti samo jedan mali planet”. Ujedno, naglasio je da svi ljudi pripadaju jednoj ljudskoj rasi i da su razlike poput nacionalnosti, religije ili boje kože površinske u poređenju s našom zajedničkom ljudskošću.

Šta se u stvarnosti dešava, kada kako on kaže, “jednom kada povučemo crtu u pijesku, i probudimo osjećaj o “nama” i “njima”. Rastom tog osjećaja, sve teže nam postaje sagledati realnost situacije. Tako, npr. u mnogim afričkim zemljama, kao i nekim istočnoevropskim, postoji veliki i ograničeni nacionalizam. Konačno, “podjele na „mi“ i „oni“ stvaraju strah, sumnju i sebičnost, koje uništavaju unutrašnji mir i otežavaju saosećanje. Njegova poruka je bila poziv da se prepoznamo kao jedno čovječanstvo, da njegujemo empatiju prema svima, a ne samo prema onima koje smatramo „svojima“.

Ko nas je podijelio na “naše” i “njihove”?

Odgovor D. Lame doslovno glasi: “Kada izbliza pogledamo naše problem s kojima se danas čovječanstvo sučeljava, možemo vidjeti da smo ih osmislili sami. Ne govorim o nacionalim katastrofama. Međutim, sukobi, prolivanje krvi, problem koji izrastaju iz nacionalizma i oko nacionalnih granica – sve je to djelo čovjeka”.

Zašto je koncepcija rata zastarjela?

Vezano za naš prethodno navedeni upit, D. Lama je istakao da kada se Zemlja posmatra iz svemira, ne postoje granice što se može tumačiti kao simboličan poziv na globalno jedinstvo i odbacivanje nasilja. U tom smislu jedna od najzapaženijih izjava bila je da je „koncept rata sada irelevantan” i da je „nasilje zastarjelo”. “Rat se doima kao dio istorije čovječanstva” kazao je D. Lama, te  da “negativne sile poput straha, sebičnosti i mržnje uništavaju unutrašnji mir.”

Treba kazati da D. Lama ne negira postojanje sukoba, već ukazuje da rat kao sredstvo rješavanja problema više nema smisla u svijetu gdje su svi međusobno povezani. Po njemu, u modernom dobu, sa globalnom ekonomijom, nuklearnim oružjem i klimatskim izazovima, rat ne donosi pobjednike — samo kolektivnu štetu. Njegova poruka glasi: „Ako prvo stvorimo probleme, a zatim pokušamo da ih riješimo oružjem, to se protivi logici. Oružje samo ubija, donosi još više mržnje.“

Ima li koncepcija “mi” i (ili) “oni” ograničen “vijek trajanja”?

Odgovor na prethodne upite ukoliko se ima u vidu sveukupna domaća stvarnost, sa većom dozom pouzdanosti, uključujići i naše dobre namjere, teško da bi bio potvrdan. D. Lama je snažno kritikovao podjele na „mi“ i „oni“, tvrdeći da su one izvor mnogih sukoba, strahova i nesporazuma u svijetu. U tom smislu jedino što možemo kazati vezano za ovaj upit je da saopštimo njegov pogled koji nam se u vlastitom okruženju čini apsolutno prijemčiv. Isti glasi “da se zbog moderne tehnološke evolucije naše globalne ekonomije, a kao posljedica velikog broja stanovnika naš svijet jako promijenio: postao je mnogo manji. Međutim, kako on ističe dalje “naše percepcije nisu razvijene na isti način. I dalje smo vezani za stara nacionalna razgraničenja i stare osjećaje “mi” i “oni”.

Da li ako postoji problem postoji i zajednički interes?

U nastavku, po tom pitanju D. Lama ima svoje veoma jasno saopšteno viđenje čime u potpunosti obesmišljava navedenu “praksu”, kada kaže: “Koncepcija “mi” i “oni” (preciznije bi bilo ili “oni” (op.a) gubi na važnosti kada interes naših susjeda postaje jednak našim interesima. Briga za interes naših susjeda u biti je briga za našu vlastitu budućnost. Stvarnost je danas jednostavna. Povređujući naše neprijatelje, povređujemo sebe.” 

Prethodno kazanom, D. Lama nas upućuje da pokušamo uspostaviti širi pogled na stvari, tj. “gledanje situacije iz svih uglova, jer obično kada se suočavamo s problemima gledamo na njih s našeg vlastitog stajališta. Čak, ponekad, namjerno zanemarujemo druge vidove situacije, a to često vodi do negativnih posljedica…Trebamo doći do spoznaje da su i drugi dio našeg društva, a o njemu možemo razmišljati kao o tijelu čiji su djelovi ruke i noge, ako se nešto dogodi nozi, ruka se mora spustiti i pomoći.” Dalje, on pokušava da to dodatno argumentuje ne primjeru porodičnog nesklada, da “ako situaciju sagledamo iz šire perspektive, vidimo da iako postoji problem, postoji takođe i zajednički interes. Tako kaže: “Možete razmišljati na sljedeći način: Ovo je mali problem koji možemo riješiti razgovorom, a ne drastičnim mjerama”, s tim da dodatno potencira da se može stvoriti okruženje nenasilja podjednako u vlastitoj porodici, kao i na nivou društva.

“Nemojte misliti da su tolerancija i strpljivost znaci slabosti. Smatram ih obilježjem snage”, D. Lama

Mada je navedenoj izjave,sa naše strane, teško bilo šta novo dodati, a da pri tome ne umanjimo snagu i poučnost iste, ukratko ćemo saopštiti šta u tom smislu preporučuje D. Lama. On kaže, “sumnjam da je energija koju donose negative emocije stvarno korisna. Umjesto toga, trebamo  analizirati situaciju vrlo pažljivo, a tada se, oprezno i razborito, odlučiti za protivmjere”.  Po njemu – uvjerenje moram nešto učiniti – može dati moćan osjećaj svrhe.

Naši neprijatelji kao neka vrsta blagoslova?

Ono što ovdje objektivno predstavlja problem je kako prepoznati istinskog   neprijatelja. Ali, kada se to istinski dogodi, šta nam je raditi? Odgovor D. Lame glasi da “kada smo suočeni s neprijeteljom, osobom ili grupom ljudi koja nam želi naškoditi, možemo to posmatrati kao priliku za razvijanje strpljenja i tolerancije. Ove kvalitete” obrazlaže dalje “doista su nam potrebne, vrlo su nam korisne, a jedina prilika u kojoj ih možemo razviti jeste onda kada nas neprijatelj izazove. S toga, s ove tačke gledišta, naš neprijatelj (stvarni; op.a.) je naš učitelj, naš guru. Neovisno o njihovoj motivaciji, s naše tačke posmatranja, neprijatelji su vrlo korisni, kao neka vrsta blagoslova”.

Uz izvjesnu dozu sebičnosti po pitanju da se izjasnimo vezano za prethodni stav, mi ovu vrstu blagoslova u Crnoj Gori nismo osjetili. Po svemu sudeći, imali smo pogrešne procjene ko su nam stvarni neprijatelji, s tim da u kontinuitetu trošimo energiju na otvaranje novih podjela, a na spoljnjem planu smo uporni sa obećanim pomirenjima, deklarativnim “deklaracijima”, rezolucijama, sporazumima i šta ne “sve” još!

Šta nam je onda činiti? Da li u domaćoj realnosti imamo neki snažan primjer onoga na što je u svom govoru upućivao D. Lama.

Po nama, svakako! Ima ih više, posebno ako se umjesto “politike” i političarenja što dominira, šta god ko pod time podrazumijevao, okrenemo našoj uobičajenoj svakodnevici. Tako, npr. dovoljno je da se vratimo na dešavanja samo mjesec dana unazad kada su požari buktili širom Crne Gore, gdje je jedan broj ljudi bio fizički ugrožen i povrijeđen, a ugašen je i jedan ljudski život. Naime, pokazalo se, da kada plamen zaprijeti domovima, šumama i našim životima, ne pitamo ko je ko, već djelujemo kao jedno; ljudska solidarnost u tim prilikam nadjačava sve podjele. Tako smo u Crnoj Gori tih dana, vidjeli kako se komšije, volonteri, vatrogasci, domaći i strani, pa čak i turisti udružuju bez pitanja o naciji, vjeri, političkom opredjeljenju. To je ono što D. Lama naziva „prirodnim saosjećanjem“ — ono koje se budi spontano, iz srca. Nema „mi“ i „oni“ kad gori šuma koju svi dijelimo. U takvim trenucima, svi postajemo čuvari zajedničkog doma i to je po njemu možda i najautentičniji oblik duhovnosti  kada se ne dijelimo, već se okupljamo oko zajedničkog cilja.

Šta je to što gradi nadu da je moguće osloboditi se od navedenih stereotipa?

U prilog tome šta možemo naučiti od D. Lame možemo izdvojiti neke od njegovih mnogobrojnih pouka koje se prepoznaju u njegovom filozofskom pogledu:

“Ne dijelimo se kad dijelimo bol.” Kada nas zadesi nevolja, svi postajemo jedno. Možda je vrijeme da tu solidarnost ne čuvamo samo za vanredne situacije, već da je njegujemo svakodnevno — kroz razumijevanje, strpljenje i otvorenost.

„Zajednički dom ne poznaje granice.“ Priroda ne zna za naciju, vjeru ni političku pripadnost. Kad gori šuma, svi gubimo. Kad je čist vazduh, svi dišemo. Možda je najdublja podjela ona koju sami stvaramo — a najdublje iscjeljenje ono koje dolazi kad je poništimo.

“Biti hrabri na drugačiji način.” D. Lama nas poziva da budemo, da se suočimo s konfliktima kroz razumijevanje, a ne kroz oružje; to je poziv na evoluciju svijesti, ne samo politike.

“Jednostavnost kao vrijednost.”  D. Lama često ističe da prava religija nije u ritualima, već u dobrom srcu. U svakodnevnom životu to znači birati skromnost, iskrenost i dobrotu kao osnovne vrijednosti.

Da zaključimo: Ovo nije bila samo prosta statistika malog broja iz mnoštva pouka iz govora D. Lame — to su životi, generacije, šanse koje se gube ili stvaraju. Jer promjena počinje tamo gdje se o nepravdi ne ćuti.

---

[1] Vid.šire:“An open hart“; prevod „Otvoreno srce – prakticiranje suosjećanja u svakodnevnom životu“; CID-Nova; „Dalaj Lama XIV-Duhovne poruke II; lamizam—Temeljna načela“.