Modni vremeplov: Nekad u Kluzu od glave do pete, a danas samo u sjećanjima

Rođeni u prošlom vijeku pamte vrijeme kada su u radnjama odjeće isključivo domaće proizvodnje tada renomiranih domaćih brendova mogli da se obuku „od glave do pete“.

Od košulja, pantalona, preko kaputa, pa sve do cipela i aksesoara, takoreći na jednom mjestu mogla je da se obuče cijela porodica.

Među najpoznatijim tekstilnim gigantima tog vremena pamte se Varteks, Prvi Maj Pirot, Kluz, 22. decembar, Beko, Borovo, Planika, čuvena Obuća Beograd… Cijeli lanac proizvodnje od pamuka i vune, preko krojenja i šivenja, bio je domaći.

Hiljade radnika osamdesetih je svakodnevno odlazilo u pogone za proizvodnju u ovim fabrikama, a proizvodi sa etiketom “Made in Yugoslavia” stizali su i na strana tržišta. Naše firme šile su robu i za strane brendove.

Više od odjeće: Društveni značaj tekstilne industrije

Ova imena i danas bude nostalgiju i podsjećaju na vremena kada je domaća proizvodnja bila „na cijeni“, a domaća tekstilna industrija jedan od glavnih stubova privrede.

Tranzicija i privatizacija dovele su do gašenja mnogih nekadašnjih giganata.

Tkaonice i fabrike štofa širom Srbije, od Leskovca i Pirota, do Paraćina, Kule zatvorene su i nijesu preživjele privatizaciju.

Sa njihovim nestankom nestalo je i zanatsko znanje, njegovo prenošenje, pravljenje kvalitetnog materijala, runa, vune i konca… Danas domaća konfekcija sve više zavisi od uvoznog tekstila iz Kine, Turske i Bangladeša.

Neki opstaju i pokušavaju da održe imidž i da se prilagode savremenim tržišnim uslovima.

Jedan od tekstilnih giganata iz tog perioda, Jumko (Yumco) iz Vranja, uz podršku države i dalje opstaje, iako daleko od nekadašnjeg kapaciteta iz doba SFRJ.

Nekad se moglo obući i u jednoj radnji

A šta je danas sa domaćom proizvodnjom i možemo li i danas kao nekada da uđemo u neku radnju domaće proizvodnje i obučemo se od glave do pete? Šta je alternativa brendovima koje smo imali nekada?

Danas sa etiketom „Made in Serbia“ postoje prije svega manji proizvođači.

Domaća proizvodnja u Srbiji i dalje je zastupljena, ali u daleko manjem obimu. Ima i većih koji imaju domaću proizvodnju, ali se ipak kada su u pitanju aksesoar i obuća oslanjaju na uvoz iz inostranstva, prije svega Turske, pokazala je analiza Forbesa Srbija.

To pokazuje i zvanična statistika. Znatno više uvozimo materijale i garderobu nego što izvozimo.

Ženska moda živi kroz nekoliko brendova. Dio njihove proizvodnje se izvozi, posebno u Zapadnu Evropu.

Domaća proizvodnja pamučne odjeće opstaje

Takođe, u Srbiji opstaje proizvodnja domaćeg pamuka, odnosno odjeće poput donjeg veša, pidžama, kućne odjeće za sve uzraste. Veći dio domaće proizvodnje ove robe stacioniran je u Arilju.

Tu su i oni koji se bave poslovnom garderobom – haljinama, kompletima, kaputima. Ipak, koriste tkanine i materijal iz inostranstva, prije svega Italije.

Zastupljeni su i mali domaći proizvođači anatomske obuće, planinarske, ali i patika, kao i dječije obuće.

Marko Tadić, modni bloger kaže da su danas rijetki oni koji imaju koncept „obući se od glave do pete na jednom mjestu“, naročito ne robom domaće proizvodnje, kakvi su nekada postojali.

„Eventualno neki, ali i oni nemaju više takve pogone, a krojeve su prilagodili isključivo novim generacijama, koje realno nemaju novac, pa je teško opstati“, objašnjava.

Vjerovalo se domaćoj proizvodnji i kvalitetu

Kaže da je nekada kvalitet bio drugačiji, da su ljudi više vjerovali u domaću proizvodnju.

Marko podsjeća i na vrijeme kada je čuveni Jugoeksport u saradnji sa Ateksom pravio kolekcije poznate kreatorke Mirjane Marić koja je bila nešto poput Šanela danas.

„Mnogi su patili, dizali kredite da kupe čuvene kožne komade od Mirjane, suknje, komplete, sve vrste odjeće od kože, a radila je i odjeću od svile i kašmira“, prisjeća se Marko ovog perioda i kroz svjedočenje starijih ženskih članova svoje porodice.

Moda nekada i sada

Modni kreator Aleksandar Zabunović ukazuje da u tadašnje vrijeme kvalitet nije bio upitan i da su proizvođači akcenat stavljali na to. Ne samo što se izrade tiče nego i materijala koji su korišćeni.

„U tom vremenu imali smo i domaću proizvodnju materijala kao što je recimo bila Fabrika štofova u Paraćinu i to se u poslednjih 30 godina u potpunosti izgubilo“, navodi.

Ukazuje i na još jednu razliku – odnos ka modi, odnosno tranzicija od kolektivnog ka individualnom.

„Nekada se kupovalo šta je bilo dostupno i nosili su se isti ili slični modeli koji su bili standard, sa velikom dozom ponosa. Sada je fokus na individualizam u mnogim aspektima savremenog života pa i u modi“, naglašava.

Takođe, globalizacija je učinila svoje i mnoga modna imena proizvode u Kini ili Turskoj vođeni povoljnijim ekonomskim uslovima.

Problem i u školovanju

Postoje svijetli primjeri dizajnera koji insistiraju na proizvodnji u Srbiji, kao i neki brendovi koji se trude da održe dio proizvodnje u Srbiji. Ali, ipak tu se ne možemo kao nekad obući „od glave do pete“.

Dok smo nekada imali razvijenu proizvodnju materijala danas se većina materijala uvozi. To nas čini zavisnim od globalnog tržišta.

Takođe, važno pitanje je i radna snaga.

Mladi se rijetko opredjeljuju za tekstilne škole. Velika konkurencija stranih brendova koji ulaze na tržište sa niskim cijenama, često nauštrb kvaliteta, utiču na odnos ka modi stvarajući potrebu za brzom i stalnom kupovinom.

Važna bi bila, kako smatra Zabunović, i promocija našeg dizajna i autentičnosti izvan granica naše zemlje.

„To je izazov za budućnost. Kako da pređemo sa pukog proizvođača na kreatora sopstvene vrijednosti i prepoznatljivosti“, dodaje.

Nekada smo proizvodili za strane brendove

Mnoge naše firme su šile za popularne strane brendove.

Starije generacije se i danas sjećaju Startas i Simod patika koje su bile u modi osamdesetih kao i gumenih čizama AKIAK u nekoliko boja.

One su se proizvodile pod licencom čuvene italijanske fabrike SIMOD u fabrici OBUĆA Beograd. Nosile su ih sve generacije. Čuvene Leviske pravile su se u Varaždinu jer je tekstilna fabrika Varteks imala licencu za proizvodnju ovog poznatog brenda farmerica.

Mnogi i danas pamte staru reklamu za Li Kuper (Lee Cooper). Mlađe generacije možda i ne znaju da su se ove farmerice šile u Beku u Beogradu.

Pored borosana i Startas platnenih patika, i patike Puma proizvodile su se u Borovu u Slavoniji. Adidas je pravila Planika. Hugo Boss je svoja odijela i košulje „krojio“ odnosno šio u kragujevačkom Diorku.

Izazovi

Domaća tekstilna industrija posljednjih decenija suočava se sa nizom ozbiljnih izazova.

Posebno je problem nedostatak radne snage, visoko finansijsko opterećenje na ovu privrednu granu, kao i visoki troškovi energenata, kažu oni koji posluju u ovoj oblasti.

Dodatni problem predstavlja činjenica da se novac iz domaćeg budžeta nerijetko koristi za subvencionisanje stranih konkurentskih firmi koje posluju na našem tržištu, navode.

Strani brendovi u povlašćenom položaju u odnosu na domaće

Kvalitetne materijale i sirovine za proizvodnju odjeće pretežno uvozimo iz Turske i Italije.

Sve više firmi pribjegava uvozu radne snage sa Istoka, što će, zajedno sa mogućim izmeštanjem proizvodnje, vjerovatno postati jedini način opstanka u godinama koje dolaze, kaže predstavnik jedne domaće firme.

Položaj domaćih proizvođača dodatno otežava konkurencija velikih stranih brendova, koji imaju povlašćen pristup najatraktivnijim poslovnim lokacijama.

Uz to, stalni rast troškova proizvodnje umanjuje našu konkurentnost, dok nas paralelno pogađa i nelegalni uvoz robe iz Kine, Turske i Italije, kaže sagovornik Forbesa Srbija.

Privrednik Milan Knežević smatra da je tekstilna industrija kod nas spala na nekoliko domaćih firmi.

„One posluju u teškim uslovima. Neke imaju kvalitet koji se može porediti sa svjetskim. Tih desetak brendova ne prelaze obim proizvodnje od tri do četiri miliona eura godišnje“, navodi.

Kaže da je domaća tekstilna industrija „sahranjena kineskom i turskom robom“.

„Novi Pazar je na primjer imao najbolji džins na ovim prostorima, u svjetskom rangu što se kvaliteta tiče, ali su potonuli zbog sivog tržišta i šverca. Ko je radio legalno nije se mogao nositi sa time“, kaže Knežević.

Jelena Andrić, Forbes Srbija