Iranska prijetnja globalnim lancima snabdijevanja naftom i dalje postoji

Nakon američkog bombardovanja iranskih nuklearnih postrojenja, cijena nafte je, moglo bi se reći, uključivala bezbjednosnu (ili nebezbjednosnu) premiju od oko 10 dolara po barelu. Postojali su brojni scenariji kako bi se prijetnje u vezi sa prekidom snabdijevanja naftom mogle razvijati. Od napada dronovima na transport nafte u Arabijskom/Persijskom zalivu do izraelskog ili američkog napada na iranski terminal za izvoz nafte. Pri čemu bi najgori scenario bio masovni iranski napad na saudijska naftna polja.

Umjesto toga, desila se najbolja moguća opcija: iranski napad na američku bazu u Kataru, izveden tako da se minimizuju žrtve. To je sugerisalo da Teheran želi deeskalaciju.

Ali, da li će to ostati jedini potez? Izrael je sporo prihvatao prekid vatre, a sada izgleda da je zadovoljan što je iranski nuklearni program ozbiljno oštećen.

Ko će reći kada je kraj

Predsjednik SAD Donald Tramp objavio je da su iranska nuklearna postrojenja „uništena“.

Iako postoje glasovi protiv, obje zemlje djeluju zadovoljno ishodom i za sada je malo vjerovatno da će preduzimati dalje vojne akcije.

Međutim, baš kao što zapadne obavještajne službe nisu bile jedinstvene u procjeni efikasnosti vojne operacije, tako su i izjave iranskih lidera bile protivrječne.

Svaka pojedinačna izjava mogla bi biti za sopstvene potrebe. Proglasiti operaciju uspješnom kako bi se odvratili budući napadi ili je proglasiti neuspješnom kako bi se umirila domaća javnost.

Međutim, njihove izjave ne doprinose jasnoći situacije.

U asimetričnim sukobima, uvijek je korisno podsjetiti se pravila Bluta Blutarskog (Bluto Blutarsky) iz filma Animal House: „Nije gotovo dok mi ne kažemo da je gotovo“.

Koje bi akcije mogao da preduzme Iran

Ipak, prerano je tvrditi da Iran neće preduzeti dodatne akcije. Postoje dva konkretna pravca koja bi mogla imati ozbiljne posljedice po tržište nafte i globalnu ekonomiju.

Prvo, vlada (ili neki njeni djelovi) mogla bi da se okrene asimetričnom ratovanju. Umjesto javnog lansiranja raketa, mogli bi pokušati sajbernapade, sabotaže, terorizam i/ili atentate. I to u nadi da će ti napadi biti takvi da će moći da budu odbijeni, kako se SAD i/ili Izrael ne bi odlučili na odmazdu.

Međutim, čini se da lideri te dve zemlje vjerovatno neće odbiti da uzvrate iako ne bude čvrstih dokaza.

Osim toga, mogu postojati i drugi akteri, poput Al Kaide, koji žele da Iran bude kažnjen. Zato bi mogli da preduzimaju tajne akcije nadajući se da će krivica biti svaljena na Iran.

To bi nas vratilo u situaciju prije bombardovanja, sa zabrinutostima da bi vojna eskalacija mogla uključiti napade na transport nafte ili naftne objekte.

Snabdijevanja naftom dalje – šta se može očekivati

Bilo bi lijepo pomisliti da će se Netanjahu uzdržati od napada na iranske naftne objekte s obzirom na to da bi time naškodio svojim saveznicima. Ali, izraelski lider teško da je poznat po uzdržanosti.

S druge strane, američka mornarica bi vjerovatno bila zadužena za uništavanje iranskih vojnih ciljeva, pa čak i rukovodstva, prije nego naftne infrastrukture.

Kao što je više puta detaljno objašnjeno, Iran bi mogao narušiti transport nafte u Arabijskom/Persijskom zalivu, ali samo djelimično i samo na kratko vrijeme.

Jata dronova i raketa mogla bi nanijeti dovoljno štete dovoljnom broju tankera da mnoge kompanije odvrate od rizikovanja svojih brodova. Posljedice bi bile slične problemima u lancima snabdijevanja naftom izazvanim pandemijom. Nestabilne količine i neizvjesnost mogli bi dovesti do gomilanja zaliha i podići cijene na više od 100 dolara po barelu. To se može desiti ukoliko napadi budu relativno uspješni.

Šta još može da uradi Iran

Ali postoji i druga reakcija koju Iran možda može preduzeti. The Economist pominje „tvrdolinijaše“ u Iranu koji su uznemireni nakon uspjeha izraelskog napada i nervozni zbog nedostatka odgovora.

Oni vjerovatno žale što nisu napravili i testirali nuklearno oružje, odnosno što nisu krenuli putem Sjeverne Koreje umjesto putem Gadafija.

Nuklearno oružje se smatra sredstvom odvraćanja i za ranjive zemlje poput Irana ima veliki značaj.

Da li je Iran na nekoliko nedjelja, mjeseci ili godina udaljen od mogućnosti testiranja oružja nakon štete nanijete njegovom programu, nije operativno pitanje.

Glavno pitanje je kako će SAD i Izrael reagovati na takav test.

Mogući scenario

Najbolji scenario bio bi da test učini Iran dovoljno sigurnim da se vrati u zajednicu nacija kao miroljubiva zemlja, umjesto kao revolucionarni akter.

Moguće je da će to i učiniti. Ali, malo je vjerovatno da će Tramp ili premijer Netanjahu to pretpostaviti, bez obzira na obećanja iranske vlade.

Implikacija je da bi bile preduzete dalje vojne akcije. Barem nova kampanja bombardovanja i/ili atentata.

U tom slučaju, mogućnost napada na transport nafte i/ili naftne objekte od strane jedne ili obje sukobljene strane ponovo postaje realna.

Tokom rata Irana i Iraka, jedan karikaturista je prikazao dvojicu protivnika kako sjede na burencetu nafte. Na slici svaki bode sa svoje strane i viče: „Evo ti!“.

SAD naročito djeluju kao da neće željeti da upotrijebe „naftno oružje“ protiv Irana. To bi im uskratilo prihode, ali istovremeno naškodilo globalnoj ekonomiji.

Ipak, Tramp bi mogao to vidjeti kao potez iz petodimenzionalnog šaha koji bi se dugoročno isplatio.

S druge strane, obustava iranskog izvoza nafte, koji trenutno iznosi oko 1,5 miliona barela dnevno, mogla bi biti nadoknađena povećanom proizvodnjom Saudijske Arabije i/ili dopunom iz strateških zaliha.

Sa svoje strane, Saudijska Arabija bi možda radije izbjegavala da izaziva iransku vladu, imajući u vidu nedavno približavanje između dvije zemlje. Ili iz želje da ne izaziva susjeda naoružanog nuklearnim oružjem.

Strateške zalihe zemalja članica Međunarodne agencije za energiju (IEA) lako bi mogle nadoknaditi gubitak iranskog izvoza tokom više mjeseci. Ali, potrošački orijentisane vlade imaju dugu istoriju zadržavanja zaliha tokom krize. Iz straha od pogoršanja nestašice ili zbog nezainteresovanosti za više cijene.

Šta kažu analitičari?

Analitičari energetske bezbjednosti dugo su smatrali da je iranski napad na ogromni saudijski naftni kompleks u Abkaiku najveća prijetnja.

Ipak, relativni neuspjeh napada raketama i dronovima iz 2019. na taj objekat ublažio je te strahove.

Od tada su iranske sposobnosti povećane. To sugeriše da bi prijetnju ponovo trebalo ozbiljno razmotriti.

Sigurno, ako vlada u Teheranu smatra da joj je postojanje ugroženo, ne može se isključiti ni ekstremna akcija.

Poznata knjiga Pola Erdmena (Paul Erdman) „Krah ’79“ imala je scenario nuklearnog napada šaha Irana na saudijska naftna polja. Uspješan test nuklearnog oružja mogao bi rasplamsati strahove od baš takvog apokaliptičnog scenarija. Naročito ako bi odgovor na test bio masovni vojni napad sa ciljem svrgavanja iranske vlade.

Treba biti oprezan

Čak i ako se to ne dogodi, dokle god Iran ostaje u nekoj vrsti ratnog stanja sa Izraelom i SAD, i sama mala mogućnost da se to desi nametnuće bezbjednosnu premiju na cijenu nafte.

Neki se nadaju da će iranska slabost nastaviti da ih podstiče na umjerenije ponašanje, da će obuzdati svoje posrednike i odustati od nuklearnih ambicija.

Rat Izraela sa Iranom je završen. Nažalost, istorija spoljne politike i vojnih grešaka pokazuje koliko je naivno pretpostaviti da će se protivnici ponašati onako kako želimo.

Bez značajnih promjena u iranskoj vladi, postoji značajan potencijal za buduće prijetnje snabdijevanju naftom od strane različitih aktera.

A ako se iranska vlada osjeti ugroženom, mogli bismo vidjeti ponavljanje Sadamovog uništavanja naftnih polja u Kuvajtu (uspješno) i Iraku (neuspješno).

U svakom slučaju, samozadovoljstvo u vezi sa energetskom bezbjednošću djeluje kao kratkovidost.

Michael Lynch, saradnik Forbesa

The Iranian Threat To Global Oil Supply Chains Remains