Kako je ideja o pridruživanju Crne Gore Evropskoj uniji postala “punoljetna”

Autor je prof. dr Anđelko S. Lojpur, Crnogorska ekonomska nučna akademija (CENA)

• Oče, dokle će trajati ovo siromaštvo?
• Još četrdeset dana!
• A onda?
• Onda ćemo se navići!

Armenska izreka

Dakle, pitanje je: Dokle će trajati pregovori o pridruživanju Crne Gore EU? Kako prolaze godine, uživjeli smo se u ulogu “lidera” čime je sve prisutnija opasnost da se naviknemo, da zaboravimo šta je na “dnevnom redu”. Za pretpostaviti je da ni Turska ne bi imala ništa protiv da nam trajno prepuste “lidersku” ulogu.

Vinston Čerčil je, u svom čuvenom govoru u Cirihu u septembru 1946. godine, za Evropu, tek izašlu iz užasa Drugog svjetskog rata, najavio viziju. Obraćajući se studentima tamošnjeg Univerziteta, pozvao je na obnavljanje evropske porodice kroz regionalnu strukturu koju je on nazvao Sjedinjene Evropske Države. Kako je Čerčil tada kazao, cilj ove strukture bio bi „…spasavanje običnih ljudi svih rasa i svih država od rata i ropstva… zasnovano na stabilnim osnovama”. Ako države Evrope u početku ne žele ili ne mogu da se priključe uniji, one koje to žele, moraju se okupiti i nastaviti tim pravcem. U tom poslu Francuska i Njemačka moraju imati vođstvo, a „…Velika Britanija, Komonvelt, snažna Amerika i Sovjetska Rusija, moraju biti prijatelji i sponzori nove Evrope”[1].

Da li je predsjednik Evropske komisije Ž. K. Junker u svom govoru o stanju Unije, sedamdeset godina kasnije, iz septembra 2016. godine imao u vidu prethodnu izjavu, ne znamo. Po nama, nema dvojbe, da neko ko bi trebalo da je upućen u svoj posao, da je bio svjestan postojećeg stanja i veoma jasan kada je poslao sljedeću poruku kazavši: „…EU nisu Sjedinjene Evropske Države, već mnogo kompleksnija Unija… a ignorisati tu složenost bi vodilo u pogrešna rješenja.”[2] Posebno je naglasio da nema dovoljno Evrope u Uniji, niti dovoljno unije u Uniji.

A onda je došao Bregzit, kao novi udarac koji je pokrenuo suštinska preispitivanja same osnove evropske integracije. Iako su se neki ponadali, odlazak Velike Britanije nije doveo do konsolidacije EU kroz nove i neizbježne reforme koje su izostale. Uz to, u odsustvu snažnijeg angažovanja EU i njenih zemalja članica, “vrata” Zapadnog Balkana, su ne svojom voljom, otvorena za nove globalne igrače (Rusija, Kina, Turska i dr), koji su u posljednjoj deceniji zauzeli znatan ekonomski i politički prostor u regionu.

Konačno, pokazalo se da Evropska unija, “onako kako je bila postavljena, bez jedinstvenih geopolitičkih ciljeva, bez zajedničke spoljne i bezbjednosne politike, bez sopstvenih oružanih snaga, nije mogla da preživi kao politička unija. Suštinski, one EU koju je zamislio Žak Delor, više nema”[3] Kako stvari sada stoje, posebno pritisnuta snažnim geopolitičkim uticajima koji dolaze od SAD, Rusije i sl, EU će po inerciji nastaviti da postoji. Po svemu sudeći, pred njenim čelnicima je ozbiljan zadatak koji bi se mogao pojmovno odrediti kao proces kontrolisane atrofije, što će dodatno dovesti u pitanje svrsishodnost procesa prodruživanja članica koje imaju status kandidata.

Da li je EU iznevjerila visoku podršku procesu pridruživanja potencijalnih članica?

Jedno od neminovnh pitanja koje se kada je proces pridruživanja novih članica EU je, da li su čelnici EU na ispravan naćin shvatili njihova očekivanja? Drugo, šta je to što je tako snažno, u visokom procentu, čak i zemljama koje su uspješno prošle kroz proces tranzicije, motivisalo građane i političare da se, kada su pomislili da im se pruža takva prilika, bez ozbiljnijeg promišljanja, većinski izjasne za ulazak u EU? Ako bi u mjeri, u kojoj je to moguće, sumirali brojne razloge koji su navođeni u prilog takvom rezonovanju, možemo da navedemo najmanje tri koji su bili veoma očiti[4]:

• Stanovnici zemalja Istočne Evrope smatrali su da će ulaskom u EU i sami brzo postati bogati kao građani EU15, a da će njihova društva i države biti slično uređene kao stare članice;
• Ulazak u Uniju s njihove strane poiman je kao „privlačan voz“ u kome nema mjesta za sve i koji samo jednom prolazi kroz naše „malo misto“. Jednostavnije kazano, to je značilo da ako se sada ne ukrcate u njega, ostajete na peronu sa neizvjesnošću kada će naići sljedeći i šta če biti sa vama;
• U prethodnim pridruživanjima, EU bi prethodno predvidjela subvencije kako bi zemljama koje ulaze u Uniju ne samo nadoknadila troškove prilagođavanja, nego učinila da budu krajnji “neto dobitnici”. Tako, npr. ta sredstva su za deset novih članica u 2005. i 2006. godine  iznosila između 9 do 12 mlrd eura godišnje, Kasnije ćemo vidjeti da neto dobiti nije bilo (smo vidjeli; op.a.), a da subvencije imaju i snažan negativan uticaj”;

Današnja EU se, takođe, suočava sa velikim brojem neriješenih, pa do posve nerješivih pitanja tipa nezaposlenost posebno mladih kategorija stanovništva, povećanje javnog duga, veliki izazov integracije izbjeglica, ozbiljna pretnja ljudskoj bezbjednosti, a posebno perspektiva da neka od članica napusti EU. Istovremeno, okružena geopolitičkim prilikama u kojima nije u mogućnosti da se snađe niti da njene članice jedinstveno djeluju, sa migrantima koje ne mogu da integrišu, sve većom opasnošću od terorizma, ali nesmanjenom potrebom za rastom, razvojem i konkurentnošću, današnja Unija funkciniše u uslovima u kojima svaki dan u kome se bavi sama sobom znači gubljenje koraka sa inovativnošću i investicijama, koje druge ekonomske (i vojne) sile vrlo uspješno koriste.

Da li je EU stigla na korak do egzistencijalne krize?

Budući da je u fokusu naše pažnje u ovom prilogu evidentna neizvjesnost u pogledu krajnjeg ishoda pregovora između EU i Crne Gore, ista je dodatno pojačana činjenicom da se Evropska unija posljednjih godina suočava sa nizom izazova, kako unutrašnjih, tako i spoljašnjih, pri čemu je većina od njih van njene kontrole. Ž. K. Junker u svom govoru iz septembra 2016. godine, čiji jedan dio smo citirali u uvodnom dijelu ovog priloga, kaže „da se radi o egzestencijalnoj krizi jer ne vidi dovoljno zajedničkih tačaka na kojima države članice mogu da rade, da lideri članica govore uglavnom o svojim unutrašnjim problemima, a Evropu i ako pomenu, to je u prolazu. Nikada ranije nije bilo moguće vidjeti da predstavnici institucija EU utvrđuju prioritete koji su toliko različiti, ponekad i u direktnoj suprotnosti sa nacionalnim vladama i njihovim parlamentima i da među tim prioritetima nema gotovo nikakvog poklapanja. Zaključuje da je „…tako mnogo fragmentacije, a tako malo zajedništva u Uniji”.

U smislu prethodno navednog stava da EU klizi ka egzestencijalnoj krizi, možemo kroz više ekonomskih, političkih i društvenih dimenzija identifikovati jedan broj ključnih, sada već duboko ukorijenjenih   strukturalnih slabosti, koje opstaju u kontinuitetu s tendencijom da jačaju. Navodimo neke od njih:

1. Slab ekonomski rast, dugoročno zaostajanje za SAD i Kinom, nizak ili stagnirajući rast BDP u velikim članicama poput Njemačke, Italije i Francuske, industrijska proizvodnja u padu ili stagnaciji, posebno u tradiciionlnim sektorima;
2. Period od 2021. do 2023. godine obilježen je rekordnoo visokom inflacijom (u nekim članicama preko 10%);
3. Kriza produktivnosti i inovacija, zaostajanje u digitalizaciji i tehnološlim ulaganjima u poređenju za SAD i Kinom, nedostatak velikih tehnoloških kompanija sa globalnim uticajem;
4. Visoka zavisnost od uvoza strateških tehnologija i sirovina (npr. mikročipovi, rijetki metali i drugo);
5. Demografska kriza, starenje stanovništva, naročto u Njemačkoj, Italiji, Španiji i Istočnoj Evropi;
6. Smanjenje obima potrebne radne snage i povećanje fiskalnog pritiska na penzione fondove  i zdravstvene sisteme;
7. Teškoće u smislu prethodnog tek predstoje zbog odluke da izdvajanja za NATO treba da se povećaju na 5 % BDP;
8. Visoki javni dugovi pojedinih članica (npr. Italija – više od 140% BDP) i neujednačena fiskalna disciplina između država članica EU;
9. Velika zavisnost od uvoza energije (prvenstveno od Rusije do 2022) što je postalo kritično nakon rata u Ukrajini;
10. Politička fragmentacija, rast populističkih desno orijentisanih antievropskih stranaka u zemljama kao što su Italija, Mađarska, Slovačka, Francuska, Holandija;
11. Slab konsenzus članica EU oko ključnih pitanja: migracije, proširenje, sigirnost, Ukrajina i drugo;
12. Sve češći pozivi na „EU reformu“ ili vraćanje suvereniteta nacionalnim državama;
13. Povećanje tenzija unutar članica zbog integracije migranata, sigurnosti i identitetskih pitanja;
14. Pad međunarodnog uticaja, EU je sve manje percipirana kao globalni akter u poređenju sa SAD, Kinom i drugim silama i drugo.

Ako prethodno navedene poteškoće u pogledu funkcionisanja EU pokušamo sumirati jednim svodnim indikatorom to ćemo učiniti poređenjem dostignutog stepena ekonomskog razvoja EU u odnosu na SAD, kao vodeću ekonomiju na globalnoj ravni. Tako je, npr. u 2015. godini BDP Evropske unije u odnosu na SAD iznosio 95%, a BDP (PPP) – 97%. Međutim, 2024. godine ovaj pokazatelj je snažno krenuo naniže, tako da je tada ukupan BDP EU u odnosu na SAD pao na svega 66,5%, a mjereno indeksom stvarne potrošnje na 92%.

Konačno, sve navedeno upućuje na zaključak da sve dok je EU funkcionisala kao trgovinski savez i prelazila svoj put od carinske do monetarne unije, evropske integracije su se pokazale uspješnim i korisnom za sve učesnike u tom procesu. Međutim, kada je trebalo da se transformiše u političku uniju, ona se saplela, a šta se zapravo desilo sa EU odlično je opisao Henri Kisindžer: „Evropa, koja je prije manje od jednog stoljeća imala skoro monopol u planiranju globalnog poretka, sada je u opasnosti da bude otcijepljena od savremenih traganja za svjetskim poretkom identifikujući unutrašnju izgradnju sa konačnim geopolitičkim ciljem”[5]. D. Proroković ide još dalje u pogledu proricanja sudbine EU pri čemu svoj stav temelji na vlastitoj procjeni da je EU posve okrenuta ka unutra, slabo anticipirajući u pogledu toga šta se dešava van nje: “Ako je EU 2008. godine bila na početku kraja, onda je Bregzit označio njen kraj. Onako kako je bila postavljena, bez jedinstvenih geopolitičkih ciljeva, bez zajedničke spoljne i bezbjednosne politike, bez sopstvenih oružanih snaga, EU nije mogla da preživi kao politička unija”[6].

Istina po g. Milanoviću koja sputava Crnu Goru

Predsjednik Hrvatske gospodin Z. Milanović ovih dana, nakon susreta s predsjednikom Bugarske R. Radevom, je izjavio da je nepošteno reći da je Ukrajina bliže članstvu u Evropskoj uniji nego neke od država Zapadnog Balkana, poput Crne Gore i Sjeverne Makedonije[7]. “Meni”, kako je on kazao, “je sve izglednije da se taj cinizam i bezobrazluk određenih evropskih struktura ne zaustavlja. Ukrajina je zemlja u ratu, bez jasno definisane teritorije koja nije u stanju da sama sebe finansira. Reći da je ona bliže članstvu u EU nego Crna Gora i Sjeverna Makedonija je uvreda prema tim državama. To je prije svega nepošteno i nije ljudski – odgovorio je Milanović na pitanje novinara o stavu mnogih u Evropi da je izglednije da će Ukrajina postati članica EU prije država jugoistoka Evrope”. Pri tome, gospodin Milanović je podsjetio na stroge kriterijume koje je Hrvatska morala da ispuni da bi ušla EU, a koje nijesu morale da ispune Poljska, Češka ili Mađarska, s tim da bi mi navedenom spisku dodali Rumuniju i Bugarsku.

Vezano za prethodno navedeno pitanje gdje se pojedinim državama naprečac nudi status kandidata mimo utvrđenih kriterijuma koji su nametnuti drugima, predsjednik Milanović nije usamljen jer se slične izjave mogu u kontinuitetu čuti i od nemalog broja čelnika pojedinih članica EU, i posebno država Zapadnog Balkana. Posebnu pažnju zaslužuje jedna od izjava Ministarstva spoljnih poslova Turske povodom jednog od posljednjih izvješaja o napretku. To je učinjeno optužujući Komisiju EU za licemerje i na način što  je EU prigovoreno da je je na “pogrešnoj strani istorije”. Pri tome je posebno ukazano na “neiskrenost ovog pristupa i jasan dvostruki standard”, dok istovremeno preporučuju pokretanje pregovora o članstvu sa Ukrajinom.

Ima li Crna Gora pravo na svoj „CVM trenutak“?

Ulazak Rumunije i Bugarske u EU 2007. godine su odlični primjeri kako je politička volja EU često prevagnula nad tehničkim kriterijumima (mjerilima) u procesu proširenja. Naime, po svemu viđenom, to je bila više geopolitička odluka nego rezultat savršenog ispunjavanja kriterijuma. EU je tada željela da stabilizuje jugoistočnu Evropu i pošalje poruku da je proširenje i dalje živa politika. To jeste tada otvorilo vrata i za druge zemlje (deset država), ali je istovremeno pooštrilo kriterijume za naredne kandidate.

Slično onome što se tada dešavalo sa prijemom u EU Rumunije i Bugarske, koje su zbog nedovoljno razvijenih institucija u EU “ušle” primjenom tzv. Mehanizma saradnje i verifikacije (engl. Cooperation and Verification Mechanism -CVM), mišljenja smo da Crna Gora treba da sebi “da za pravo”, da iskoristi trenutni momentum i taj predlog stavi pred Evropsku komisiju!

O praktičnim mogućnostima okončanja pregovora EU i Crne Gore, konkretnije u narednom prilogu.

---

[1] Winston Churchill, United States of Europe, Speech, Zurich, Council on Foreign Relations, http://www.cfr.org/europe/churchills-united-states-europe-speech-zurich/p32536

[2] Jean Claude Junker, State of Union Address 2016: Towards a better Europe – a Europe that protects, empowers and defends, Strasbourg, September 14, 2016, SPEECH/16/3043

[3] Vid. Šire; Proroković, D.: Budućnost EU iz ugla geopolitike; Budućnost EU i ZB; Beograd, Fridrih Ebert; 2016.g.

[4] Prokopojević, M.: Isplati li se Srbiji ulazak u EU;Ekonomska politika u 2006.g.: Ekonomski fakultet, Beograd, str.51. 

[5] Kisindžer, Henri, Svetski poredak, Klub PLUS, Beograd, 2014, str.107.

[6] Prema Miščević, T.: Sedam decenija  ideje EU – kako dalje ili kako nazad; Budućnost eU i Zapadni Balkan; str.7.

[7] Milanović: Reći da je Ukrajina bliže članstvu u EU nego Crna Gora i Sjeverna Makedonija je uvreda prema tim državama; https://www.tportal.hr › vijesti