Zašto nikad neće biti svijeta bez milijardera

Nakon što je ubjedljivo porazio bivšeg guvernera Njujorka Endrjua Kuoma (Andrew Cuomo) na demokratskim unutarstranačkim izborima za gradonačelnika, član skupštine savezne države Njujork Zohran Mamdani postao je najtraženiji gost u medijima. Kada su ga na NBC-u pitali da li misli da milijarderi imaju pravo da postoje, nasmijao se. „Ne mislim da bi trebalo da imamo milijardere“, rekao je. „Jer, iskreno, to je previše novca u vremenu ogromne nejednakosti“.

Sjedinjene Države su izrazito kapitalističko društvo koje se zasniva na meritokratskoj ideji da svako ima priliku da izgradi svoju budućnost – i bogatstvo. Milijarderi obično dolaze do bogatstva pokretanjem kompanija koje su motori inovacija i koje zapošljavaju milione građana. Pomislite na Amazon, Najki (Nike), Volmart (Walmart), Majkrosoft (Microsoft), Gugl (Google). Kada bi SAD uvele ekstremno agresivan porez na bogatstvo i imovinu – što je jedini stvarni način da se napadnu ovakva bogatstva, s obzirom na to da većina milijardera ima vrlo malo redovnih prihoda – to bi moglo da natjera mnoge od njih da napuste zemlju i povedu svoje kompanije sa sobom.

Raniji bezuspješni pokušaji

Postoji i druga praktična prepreka. SAD vodi predsjednik milijarder koji se okružio timom drugih milijardera. A svi su oni vjerovatno spremni da se bore protiv predloga o porezu na bogatstvo. Da ne pominjemo da je Kongres upravo usvojio ogroman zakon koji više nego ikad štiti bogatstvo milijardera.

Ali, čisto radi razmatranja, zamislimo da Amerika zaista odluči da želi da eliminiše svoje milijardere. Kako bi to bilo moguće? Osim streljačkih vodova i nacionalizacije većeg dijela ekonomije (vidjeti: Rusija 1917; Kuba 1959), jedini mogući odgovor su masovni, konfiskatorski porezi.

To je već pokušano. Na početku Drugog svjetskog rata, predsjednik Frenklin Ruzvelt (Franklin Roosevelt) je predložio da se ograniči prihod Amerikanaca poslije oporezivanja na 25.000 dolara, odnosno 50.000 za parove (danas oko milion dolara). Smatrao je da „svi suvišni prihodi treba da idu za pobjedu u ratu“. Kongres nije otišao baš toliko daleko, ali se približio. Još 1944. i 1945. postavio je najvišu graničnu poresku stopu na 94% i uveo sistem odbitaka direktno sa zarade, koji se koristi i danas. Evropske zemlje su decenijama eksperimentisale s porezima na bogatstvo. U Švedskoj, na primjer, porez je između 1950. i ukidanja 2007. iznosio između 1% i 3% na velika bogatstva.

Porez Bernija Sendersa

Danas porezi na bogatstvo, za razliku od poreza na prihod, predstavljaju osnovu planova protiv milijardera za eliminaciju najvećih bogatstava. Nacionalna platforma Demokratskih socijalista Amerike – Mamdani je član njujorške podružnice te organizacije – poziva na „redistribuciju bogatstva od milijardera koji ga gomilaju ka radnicima koji su ga stvorili“, i to putem oporezivanja bogatstva.

Tokom predsjedničke kampanje 2020, senator iz Vermonta Berni Sanders (Bernie Sanders) predložio je progresivni porez na bogatstvo iznad 32 miliona dolara. On bi dostizao 8% za bogatstvo iznad 10 milijardi dolara. Tvrdio je da bi to „prepolovilo bogatstvo milijardera za 15 godina“. Takav porez bi najbogatijeg čovjeka u svijetu, Ilona Maska (Elon Musk) koštao više od 30 milijardi dolara u prvoj godini. Čak i uz pretpostavku da njegovo bogatstvo ne raste, trebalo bi skoro 20 godina da mu se imovina spusti ispod 100 milijardi dolara. Najvjerovatnije bi morao da svake godine prodaje ogroman broj akcija Tesle da bi pokrio porez. Mnogi drugi milijarderi, čije je bogatstvo vezano za vlasništvo nad kompanijom koja nije na berzi – poput porodice Mars, koja posjeduje kompaniju koja pravi M&M’s i Snickers – vjerovatno bi morali da prodaju djelove svoje firme da bi platili porez. (Neki zagovornici takvih poreza predlažu izuzetke kako bi se najveće firme sačuvale).

Može da ostane nekoliko milijardera

Senatorka iz Masačusetsa Elizabet Voren (Elizabeth Warren) je 2020. predložila porez od 2% na bogatstvo iznad 50 miliona dolara. I 6% na bogatstvo iznad milijardu. Zajedno sa predstavnicom iz Vašingtona Pramilom Džajapal (Pramila Jayapal) i predstavnikom iz Pensilvanije Brendanom Bojlom (Brendan Boyle), ponovo je predstavila zakon o „Porezu na ultra-milionere“. To je slična mjera sa maksimalnom stopom od 3%. Džajapal, koja predsjedava Progresivnim kokusom Predstavničkog doma, rekla je za Forbes da se u velikoj mjeri slaže sa Mamdanijevom idejom. „Pretpostavljam da bi postojao scenario u kojem bi moglo da postoji nekoliko milijardera, ali da svi ostali žive veoma dobro. To bi možda bilo prihvatljivo“, kaže ona. „Ali izgleda da su naši poreski zakoni takvi da milijarderi postaju milijarderi na račun svih ostalih.“

Profesor rada i ekonomije sa Univerziteta Juta Maršal Stajnbaum (Marshall Steinbaum), oslanjajući se na ideje FDR-a, predlaže kombinaciju poreza na bogatstvo od 2% sa ograničenjem prihoda na milion dolara godišnje. Matematika je, kako kaže, surovo efikasna. Vremenom bi se tako značajno smanjila nejednakost u bogatstvu u Americi. „Ovako okvirno, vjerujem da bi za 20 do 30 godina većina milijardera nestala, a onda bi porez na nasljedstvo učinio ostalo“, kaže on.

Da bi takav porez funkcionisao, Poreska uprava bi morala da se višestruko proširi i da se bogatima onemogući da premještaju novac u inostranstvo. SAD bi takođe morale da uvedu porez na izlazak iz zemlje. I da pregovaraju o složenim poreskim sporazumima sa drugim državama. „Uvijek bi postojala mjesta poput Kukovih ostrva koja bi pokušala da ostanu izvan tog sistema“, kaže Čak Kolins (Chuck Collins) iz Instituta za proučavanje nejednakosti. „Ali realnost je da većina zemalja želi da učestvuje u globalnoj ekonomiji. I zato im možete reći: Ako želite da igrate, morate potpisati globalni poreski režim“.

Strah vlasnika kapitala

Istorijski gledano, novac bježi iz zemalja sa konfiskatorskim porezima. Kada je država Vašington 2024. uvela viši porez na kapitalnu dobit, osnivač Amazona Džef Bezos (Jeff Bezos) preselio se na Floridu, čime je sebi uštedeo procijenjenih milijardu dolara u samo jednoj godini. Slična iskustva natjerala su mnoge evropske zemlje da povuku ili ukinu svoje poreze na bogatstvo. Uključujući i pomenutu Švedsku 2007. godine.

A ideja o stvaranju mreže zemalja sa usklađenim porezima na bogatstvo koja bi ostavila ultra-bogate bez mesta za bjekstvo? „To je poprilično neostvarivo“, kaže Džared Volcak (Jared Walczak) iz konzervativno orijentisane organizacije Poreska fondacija. „Morali biste da nagovorite mnoge zemlje da potpišu zakon koji uništava bogatstvo“. Pored svega, savezni porez na bogatstvo mogao bi se suočiti i sa ustavnim problemima. Posebno imajući u vidu klauzulu koja zahtijeva da se direktni porezi rasporede među državama prema broju stanovnika.

Čak i oni koji se zalažu za progresivnije oporezivanje od postojećeg sistema skeptični su prema politikama koje imaju cilj da eliminišu milijardere. „Mi ne vidimo svrhu poreza kao uništavanje bogatstva ili kažnjavanje uspjeha“, kaže Ben Rits (Ben Ritz) iz Progresivnog političkog instituta. „Mi ga vidimo kao neophodno zlo koje omogućava da naša država funkcioniše“.

Kako građani vide milijardere

Kori Hjusak (Corey Husak) iz Centra za američki napredak navodi niz postepenih mjera. Među njima su reforma i povećanje poreza na nasljedstvo, ukidanje povlašćenog tretmana poslovnih prihoda i izmjena načina oporezivanja kapitalne dobiti. Po njegovim procjenama, sve te mjere bi mogle da donesu dva biliona dolara novih prihoda u narednih 10 godina. To je gotovo jednako kao i predviđeni efekat poreza na bogatstvo. Ali, bez potrebe da se stvara potpuno novi, istorijski neuspješan sistem oporezivanja.

Ankete pokazuju da se Amerikanci generalno slažu s tim. Prema anketi Harris iz prošle godine, 54% ispitanika – uključujući 44% demokrata – ne vjeruje da bi trebalo da postoji ograničenje koliko neko može da se obogati. Tri procenta smatra da bi gornja granica trebalo da bude iznad 10 milijardi, 15% kaže između 1 i 10 milijardi, a 27% ispod milijarde. Ipak, stavovi su nijansirani. Dok 61% Amerikanaca vjeruje da su milijarderi korisni za ekonomiju, 58% smatra da doprinose inflaciji, 66% misli da bi trebalo da plaćaju veće poreze, a 71% smatra da je nejednakost u bogatstvu „ozbiljan nacionalni problem“.

Čak ni Mamdani, uprkos nacionalnoj platformi Demokratskih socijalista, ne pokušava da oporezuje sve milijardere u Njujorku do potpunog siromaštva. Njegovi planovi uključuju povećanje gornje stope poreza na dobit za preduzeća sa 7,25% na 11,5%, u skladu sa Nju Džersijem. I dodavanje dodatnog poreza od 2% na lične prihode iznad milion dolara. Zbog toga sigurno neće „ispariti“ nečije bogatstvo, ali čak i za to će mu trebati podrška guvernerke Njujorka Keti Hočul (Kathy Hochul). To je već prilično neizvjesno. Mamdani nije odgovorio na zahtjev za komentar.

Kyle Khan-Mullins, Forbes
Lily Ogburn, saradnica Forbesa

Mamdani Doesn’t Think We Should Have Billionaires. Here’s Why That Will Never Happen.