Nije ni brod, ni avion – a leti iznad vode

Američka firma Regent prikupila je 90 miliona dolara kako bi do sredine decenija pokrenula proizvodnju svoje električne letjelice koja leti isključivo iznad vode. Ova letjelica može preći do 290 kilometara, brzinom do čak 290 km/h.

Električni vazdušni taksiji s vertikalnim uzlijetanjem i slijetanjem (eVTOLS) mogli bi jednog dana postati uzbudljiv novi način za vožnju po urbanim krajolicima, a već sada se u njih ulažu milijarde dolara. Ipak, zasad još nije jasno kada će oni ući u komercijalnu upotrebu i kolika će biti cijena vožnje u ovim letjelicama.

Bill Talhajmer, koji je radio na ovim taksijima za Boingovu firmu Aurora Flight Sciences, kao i na svemirskim letjelicama u kompanijama Blue Origin i Virgin Atlantic, vjeruje kako jedan drugi tip letjelice na tržište može stići brže, ali i biti cjenovno pristupačniji za putnike: radi se o morskim jedrilicama (seagliders). One izgledaju kao futuristički poslovni avioni, a mogu uzlijetati s običnih dokova. Najprije će se kretati poput čamaca brzinom od 60 do 80 kilometara na sat, a uzlijetaće kada stignu do otvorenog mora, leteći između pet i 10 metara iznad površine vode. Talhajmerov start-up Regent testira umanjene prototipe, a u proizvodnju žele krenuti za otprilike tri godine. Komercijalne letjelice prevozile bi putnike između havajskih ostrva ili oko obale Floride za nekih 40 dolara po vožnji, kaže Talhajmer.

On i njegov kolega iz Aurore, Majk Klinker, Regent su osnovali 2020. godine s fokusom na brza priobalna putovanja, a otada su prikupili oko 90 miliona dolara investicija, uključujući 60 miliona samo u oktobru. Investitori uključuju Marka Kjubana, Pitera Tila i firme Lockheed Martin, Japan Airlines i Hawaiian Airlines. Njihov početni proizvod, letjelica Viceroy, može prevoziti do desetak putnika i dva člana posade na udaljenosti do 290 kilometara s jednim punjenjem, brzinom od 290 kilometara na sat, bez emisija štetnih plinova.

Cjenovna pristupačnost seaglidere čini posebno privlačnim investitorima poput Marka Kjubana. “Koncept mi je odličan,” rekao je ovaj investitor za Forbes. “Uz to što je letjelica električna, veliku promjenu donosi i mogućnost efikasnog i jeftinog smanjenja vremena putovanja.”

Budući da leti vrlo nisko i isključivo iznad vode, o sertifikatu za letjelicu Viceroy odlučivaće američka Obalna straža, a Talhajmer vjeruje kako će taj proces biti mnogo brži od onog za eVTOLS-e, koji zahtijevaju dugogodišnji proces sertifikacije od strane Savezne uprave za vazduhoplovstvo (FAA).

U Aurori, put prema komercijalizaciji “protezao se deset godina i milijardama dolara,” kaže Talhajmer za Forbes. “I nije bila stvar samo u komercijalnim sertifikatima. Stvarali smo prototipe i čekali email od FAA-ja u kojem bi nam dali dozvolu za testiranje.”

Viceroy ima 12 setova propelera i bateriju snage čak sedam Teslinih vozila, a ne zahtijeva licenciranog pilota jer on zapravo lebdi iznad vode, a kontrole su slične onima na brodovima. Motori, baterije i druge ključne komponente dizajnirane su kako bi se jednostavno zamijenile ako nešto krene po krivu, čime se osigurava da su troškovi održavanja što niži.

“Na kraju smo prepolovili troškove u poređenju s postojećim vodećim malim letjelicama,” rekao je Talhajmer nedavno na konferenciji u Los Anđelesu. “Za naš Viceroy za 12 putnika, to ispada oko 40 centa po sjedištu po milji. Dakle na misiji od 100 milja (160 kilometara), na primjer između havajskih ostrva, jedna karta bi stajala oko 40 dolara.”

Za pređenje, let helikopterom u jednom smjeru između Long Biča u Kaliforniji do ostrva Katalina (nekih 64 kilometra), košta oko 180 dolara. eVTOLS start-up Lilium procjenjuje da će trošak po sjedištu po milji iznositi oko 2.25 dolara, odnosno gotovo pet puta više od cilja koji su zacrtali u Regentu – za polovinu putnika i manje od polovine udaljenosti.

Ta ušteda djelimično dolazi od niskog leta tik iznad okeana, umjesto hiljadama metara u vazduhu kao što je slučaj sa avionima i helikopterima.

Još i u doba Drugog svjetskog rata, piloti su znali da je nisko letenje dobar način uštede goriva, kaže Mortez Garib, profesor aeronautičkog inženjerstva na Caltechu i direktor Centra za autonomne sisteme i tehnologije na tom univerzitetu.

“Kada letite blizu površine, bilo riječ o kopnu ili moru, stvarate vazdušni jastu koji vam omogućava određeni nivo vještačkog pogona,” rekao je Garib.

Putnicima će se takođe svidjeti i ključna sigurnosna funkcionalnost: za razliku od aviona, helikoptera i električnih vazdušnih taksija, seaglideri će u slučaju kvara na motoru samo plutati poput čamca.

Za Saudijce, turiste i marine

Inicijalni interes za Regentove seaglidere, kaže Talhajmer, dolazio je od trajektnih prevoznika, no broj potencijalnih kupaca ubrzano raste.

“Primijetili smo porast među avioprevoznicima i u avijacijskom sektoru,” kaže Talhajmer. “Avioprevoznici sebe sve više vide kao promente prevoznike, sve više razmišljaju o čitavom putovanju klijenta od početka do kraja. Seaglideri jako dobro sjedaju u cijelu tu priču,” dodaje, pogotovo kada govorimo o aeorodromima koje se nalaze u blizini luka i zaliva.

Uz Havaje i Floridu, Regentove letjelice takođe će završiti u NEOM-u, futurističkoj urbanoj zoni koju gradi Saudijska Arabija, a u kojoj će postojati čitav niz novih metoda prevoza, kaže Kristijan Til, čelnik njihovog odjeljenja za budućnost transporta. NEOM je takođe jedan od ulagača u Regent.

“Biće u potpunosti integrisan s našim multimodalnim sistemom,” rekao je Til. “Imamo 450 kilometara obale, planira se i pomorska infrastruktura – nemamo postojeću. Možemo s dizajniranjem krenuti od nule i osigurati pružanje usluge seaglidera na svim našim većim čvorištima duž obale.”

Neće samo turisti i priobalni putnici koristiti Regentove seaglidere za nekoliko godina. U junu je firma dobila ugovor američke mornarice vrijedan 4.8 miliona dolara za demonstraciju potencijala svojih hibridnih letjelica kao novog načina za prevoz ljudi ili dobara.

Talhajmer kaže kako Regent takođe dizajnira mnogo veću verziju svoje letjelice u koju bi stalo čak stotinu putnika, no ona neće biti gotova do 2030. godine, uglavnom zbog trenutnih ograničenja u tehnologiji baterija, zbog čega Talhajmer istražuje sistem vodonikovih gorivnih ćelija. Firma procjenjuje kako potencijalne narudžbe za seaglidere od vazduhoplovnih kompanija i trajektnih prevoznika iznose do nekih 8 milijardi dolara, što uključuje i depozite za prve isporuke letjelica. Ipak, većina toga neće se pretočiti u prihode dok se ne povećaju komercijalne isporuke.

Regent ima dovoljno sredstava za nastavak rada na prototipima i sljedeće godine započne testne letove s putnicima. Takođe grade i prvo postrojenje za proizvodnju na Roud Ajlendu.

Ipak, biće potrebno još novca kako bi se proširile komercijalne operacije.

“Planiramo letjeti sljedeće godine, vjerojatno na samom kraju godine, što znači da će sljedeće prikupljanje sredstava vjerojatno biti početkom 2025.,” kaže Thalheimer. Nije ulazio u detalje oko toga koliko će Regent tražiti, no nada se što skorijem startu: “Koliko brzo možemo ubrzati proizvodnju liniju, dokazati sigurnost i početi s isporukama?”

Autor originalnog članka: Alan Ohnsman, Forbes
Link: Not A Plane, Not A Boat – And If The Motors Fail This Fast Electric Seaglider Floats
(Prevela: Nataša Belančić)