Od Harkova do Mosula, ovi briljantni filmovi pokazuju kako se djeca bore protiv teškoća kroz igru

Kada je Islamska država zauzela irački grad Mosul, sveštenici su naložili dječacima da ustupe teren za bojno polje. Vjerski lideri su zabranili pantalone za fudbal. Takođe su zabranili zviždanje, zato što su smatrali da buka može da prizove đavole. Tokom tri godine, povremene utakmice su nadgledali naoružani džihadisti. Na kraju je fudbal proglašen haramom – nezakonitim – i skoro potpuno zabranjen. Nekoliko dječaka koji su prekršili pravila bilo je pogubljeno.

Ubrzo nakon poraza Islamske države, 2017. godine, umjetnik i filmski reditelj Fransis Alis (Francis Alÿs) stigao je u Mosul sa video kamerom. Zatekao je dječake kako igraju fudbal na razorenim ulicama. Usred ruševina, igra je bila normalna koliko je mogla biti, sa jednom značajnom razlikom: nije bilo lopte. Alis je ubrzo saznao da su dječaci izmislili nova pravila, izbacivši loptu kako bi zaobišli ratnu zabranu sveštenika. Ova varijanta se zadržala i nakon odlaska džihadista, iz prostog razloga što se ispostavilo da je zabavna.

Mnoge igre prisutne i danas

Tokom protekle četvrtine vijeka, Alis je dokumentovao dječije igre gdje god da putuje. Njegova serija djelimično je inspirisana slikom koju je naslikao Piter Brojgel Stariji (Pieter Bruegel the Elder) 1560. godine, a koju je Alis prvi put vidio kao dijete.

„Dječije igre“ su monumentalni panel koji prikazuje više od 80 vrsta igara koje su popularne u Flandriji 16. vijeka. Iako fudbal nije uključen – a kamoli fudbal bez lopte – mnoge od tih starih igara su i dalje prisutne. Tokom putovanja širom svijeta, Alis je uspio da zabilježi više njih.

Izbor iz Alisove serije – uključujući „Haram fudbal“ – trenutno se može pogledati u Barbikan centru u Londonu. Iako su različiti od Brojgelove slike, video snimci na sličan način uspivaju da zabilježe zabavu iznutra. Za razliku od radova antropologa ili psihologa koji predstavljaju logiku igre bez komentara, efektivno je i otelotvorujuće.

Dublje značenje u ratnoj zoni

Koliko god ovo bilo zanimljivo kod igara kao što su „žabice“ ili partija klikera – obje su vešto prikazane u Brojgelovom djelu – prikazi igre poprimaju dublje značenje u ratnoj zoni. Za Alisa, Mosul je bio tek početak. Na primjer, 2023. godine je putovao u Ukrajinu, gdje je dokumentovao igru „patrola“, koju su djeca u Harkovu izmislila nakon invazije. „Patrola“ je približno ekvivalentna starim igrama poput „policajaca i lopova“, gdje djeca igraju obje strane sukoba. Ali u ovom slučaju, zlikovci su ruski vojnici, svima poznata utvara koja je možda ubila rođake te djece.

Antropolog bi možda ukazao na ritualni karakter igre „patrola“ i povezao je sa drugim igrama pretvaranja u kojima djeca imitiraju odrasle, poput Brojgelove lažne svadbene povorke. Psiholog bi mogao da dijagnostifikuje „patrolu“ kao pokušaj da se procesuiraju strahote rata ponovnim proživljavanjem, kroz upravljanje nekontrolisanim okolnostima u mikrokosmosu. Alis ima dublju interpretaciju. Kako piše u katalogu: „Pretvaranje mjesta pogođenog bombom u igralište… pokazuje kako djeca ponovo osvajaju svoje pravo na igru, čak i usred opustošenih gradova razorenih ratom“.

Alisov fokus na ovom „pravu na igru“ oživljava mnoge filmove u seriji „Dječije igre“. (Njegova serija nosi isti naziv kao i Brojgelova slika). Jedan od najupadljivijih primjera je video pod nazivom „La Roue“, koji prikazuje dijete kako kotrlja ogromnu kamionsku gumu uz brdo šljake napuštenog rudnika bakra u Demokratskoj Republici Kongo. Na vrhu, dijete ulazi u gumu i spušta se nizbrdo vrtoglavom brzinom. Svijet u kojem ovo dijete živi nije stvoren da se prilagodi djetinjstvu, dijete stvara alternativnu stvarnost silom volje. Ta stvarnost je toliko uvjerljiva i snažno predstavljena da smo na trenutak primorani da prihvatimo djetetovu perspektivu.

Dječije igre kao oblik umjetnosti

Alisova serija je politička, ali nije didaktička, prepoznajući djecu kao političke aktere koji se još nisu smjestili u polarizovane pozicije, a kamoli u naslijeđene sisteme. Kada kroz igru vidimo politiku djece, ne možemo a da ne budemo inspirisani. Možda ćemo čak biti primorani da preduzmemo nešto u njihovo ime.

Ali dječije igre su takođe oblik umjetnosti. Formalni ekvivalenti postaju očigledni dok gledamo njihove aktivnosti kroz Alisovu kameru. Igre su kreativne. One su podvizi mašte. Često su apsurdne ili dezorijentišuće. One su sve ono što umjetnost može da bude u svom najboljem izdanju, i bolje jer nisu svjesno umjetničke. Tako uspijevaju da postignu superpoziciju umjetnosti i politike.

Nasuprot tome, većina odraslih može se samo potruditi da stvori političku umjetnost, baveći se umjetnošću retorike. „Dječije igre“ su izvanredne jer Alis uspijeva da izvede ono što djeca rade instinktivno. To je izvanredno, ali ne iznenađuje, s obzirom na Alisov dosadašnji kinematografski opis. Na jednom od njegovih radova, dokumentovan je kao neko ko gura blok leda kroz ulice Meksiko Sitija dok se ne otopi. Noviji film prati ga dok hoda ulicama Londona sa palicom za bubnjeve, koristeći ograde i ogradice kao instrumente kojima stvara urbani zvučni pejzaž.

Istraživanje grada zvukom

Iako Brojgel nije prikazao djecu kako udaraju o ograde, vjerovatno su već 1560. koristili ograde, a djeca to svakako čine i danas. Ono što je upečatljivo u „Ogradama“ jeste to što Alis djeluje s istim uvjerenjem, istražujući grad zvučno. Sa svojom palicom, on primjećuje prizore koje bismo mogli da uzmemo zdravo za gotovo kada ih gledamo sopstvenim očima.

London posmatran kroz udarce palicom otvara nove mogućnosti unutar ukalupljenog urbanog okvira. Grad više nije samo istorija, već prostor aktivne improvizacije. Sve je moguće. Alis primjenjuje logiku igre, viđenu iznova i iznova u dječjim igrama, kako bi oslobodio London.

Postoji mnogo razloga da se pogledaju „Dječije igre“, a jedan od njih je i prilika da se posmatraju veliki svjetski događaji kroz dječije oči. Video snimci donose moćnu novu perspektivu na situaciju u Ukrajini. Ali najveći uticaj će se postići ako odrasli u tim filmovima prepoznaju tračak sebe – i, poput Alisa, povrate pravo na igru.

Jonathon Keats, saradnik Forbesa

From Kharkiv To Mosul, These Brilliant Films Show How Kids Combat Hardship With Games