Nekadašni crnogorski fudbalski reprezentativac Dejan Damjanović uspješan i u ugostiteljstvu i građevinarstvu

Dejan Damjanović je nakon 25 godina fudbalske karijere prošle godine „okačio kopačke o klin“ i posvetio se biznisu u ugostiteljstvu i građevinarstvu.

Igrao je za Sinđelić, Železnik, Bežaniju, a onda je uslijedila nevjerovatna karijera u Aziji i nastupi za Al-Ahli, Inčon, Seul u dva navrata, Đangsu, Peking, Suvon, Daegu i na kraju Kiči iz Hongkoga. Sa 42 pogotka bio je najbolji strijelac u istoriji azijske Lige šampiona, a sa Seulom je 2013. godine igrao u finalu ovog takmičenja. Takođe, sa Seulom je tri puta osvojio titulu Južne Koreje.

Nekoliko puta je bio u idealnom timu azijske Lige šampiona i K lige, bio je i najbolji strijelac u Južnoj Koreji, a 2012. godine i najbolji igrač. I u Hongkongu je bio najbolji strijelac lige, a sa Kičijem je osvojio dvije titule.

Za reprezentaciju Crne Gore je debitovao 16. oktobra 2008. godine protiv Italije. U dresu crnogorske reprezentacije odigrao je 31 utakmicu, a postigao je osam pogodaka.

Čuveni „Boske“ i „azijski Zlatan Ibrahimović“, za Forbes magazin govori o svom butik hotelu Casa del Mare Pietra u Dobroti, o tome kako se snalazi u biznisu nakon sporta i kakvi su mu planovi za budućnost.

Ima, kako kaže, biznis ideje i što se tiče Azije.

Nakon 25 godina fudbalske karijere odlučili ste ipak da stavite tačku na taj dio?

Pa, jeste, 25 godina je stvarno dugo bilo i tijelo me je slušalo, ali u jednom trenutku moraš da staneš. Mislim, to je nešto što dolazi s godinama, ja sam evo dogurao do 42 i osjetio sam da je vrijeme da stanem. Što se tiče nekih mojih planova, što se tiče fudbala, sve sam ispunio, malo je tu i ambicija popustila, djeca mi rastu, bio sam odvojen od njih, tako da mi je porodica sad na prvom mjestu. Nekako to je prirodno došlo da sam sam se zvanično penzionisao, okačio kopačke o klin, i osjećam se dobro. Mislim da je dobar trenutak, nisu me neke povrede, neke muke natjerale na to, nego, eto, osjetio sam da je vrijeme da više vremena provodim sa familijom.

Obično, sportisti kad napuste sportsku karijeru, ostanu na neki način u sportu, ili budu treneri, ili budu menadžeri. Vi ste se ipak odlučili za jednu drugu vrstu biznisa, prije svega ovaj hotel u kom se nalazimo (Casa del Mare). Koliko ste već u ovom poslu?

Pa evo što se tiče ovog ugostiteljstva, naravno tu nisam sam, već sa mojim šurom, mi smo ovo 2018. otvorili. Naravno, na inicijativu supruge, ona je zamislila da bi ovo mogla biti fenomenalna priča, i onako, još sam igrao fudbal, ali to je bilo da se polako nešto razmišlja šta poslije fudbala. To je tako obično, mi samo pričamo, to je sve lako kad pričaš, ali mi kad smo profesionalni sportisti, dosta smo lijeni što se toga tiče, jer ne shvatamo ozbiljno kako brzo prođe vrijeme. Mislimo, imamo redovne prilive novca, misliš: ‘ajde sljedeće godine ćemo nešto’. Mislim da sam na vrijeme to presjekao i rekao: ‘Ajde probaćemo to ugostiteljstvo i stvarno super ide i da nije bilo korone, vjerojatno bi bilo još bolje. Pokosila nas je sve jedno, dvije godine, ali otvorili smo taj mali buti hotel Casa del Mare, Pietra se zove, ima osam soba, onako, što se kaže, luksuzni butik hotel, i polako radi fino.

Rođeni ste u Bosni i Hercegovini u Mostaru, igrali ste za crnogorsku reprezentaciju, ovdje dolazite, ali živite u Beogradu. I u Beogradu imate biznis?

E pa to je nešto malo svežije, što smo pokrenuli moj šura i ja, i naravno njegov otac, koji ima građevinsku firmu. Mi smo ovdje prvo krenuli da radimo, prvo smo napravili ovu zgradu pored (hotela), i tu su neki naši prijatelji, bivši sportisti, fudbaleri, i sad smo se pokrenuli i ide nam dobro. U Beogradu smo krenuli da se bavimo građevinom, ništa preveliko, ali polako, malo da vidimo kako to ide, i za sad je sve OK, završavamo prvu zgradu, sve je prodato.

Da li je velika razlika u odnosu na sport, da li je lakše u biznisu?

Preteško je, iskreno, nema to veze sa sportom. Još učim. Tu mi pomaže dosta šura Miloš. On je u to dosta upućen, onda ja uz njega polako već hvatam to, zato što je totalno drugačija priča od sporta. Tako da sam onako poprilično zelen što se tiče ovog posla, ali učim brzo. To je drugi svijet za sportiste, tako da pokušavam da se što prije nekako uhodam u to i da uhvatim kako to sve funkcioniše, ali za sad je OK.

Da li planirate da prošenite biznis? Imate li neke nove ideje?

Pa imam, imam neke ideje što se tiče Azije. Ne vezano samo za fudbal, što ljudi misle da ću odmah da se bavim menadžerstvom i da ću da budem trener, to mi je nekako kasnije nešto, to će samo da dođe, zato što ljudi misle da to što sam uradio, da je malo ljudi uspjelo i da će to nekako samo da dođe od sebe što se tiče fudbala. Hoću nešto da bude vezano i sa Korejom i sa Hong Kongom što se tiče biznisa. Za početak malo ispitujem tržište, ne bih se zalijetao, zato što nije to samo stvar finansija nego da li je to realno postignuti. Prvo što je daleko, što bi mi oduzimalo mnogo vremena, opet ne bih provodio vrijeme s familijom, tako da za sada imam samo neke ideje, ali sigurno van fudbala.

Imate li poruku i neki savjet za mlade fudbalere koji su tek krenuli i koji će tek da utabaju ovaj stazu koju ste Vi prošli?

Dosta se vrijeme promijenilo. Moram da priznam da ove sad generacije, ništa loše ne mislim, imaju totalno drugačiji pogled i što se tiče sporta i života generalno, zbog interneta, mreža, telefona i sve što je prelako i dostupno svima. Jedino što mogu da im kažem je da nemam odustajanja. Znam sve kako je, ne može da me iznenadi nijedna njihova priča, ja sam sve to prošao. Nema odustajanja, moraš da vjeruješ to što radiš i da budeš istrajan u tome što radiš.