Domaći radnici neće nižerangirane poslove ni za plate veće 30 ili 40 odsto

Direktorica za ljudske potencijale u Maistra Hospitality Group, vodećoj domaćoj kompaniji u luksuznom segmentu, govori o tome kako pronalaze i obučavaju strane radnike te kako to da još imaju 80 odsto domaćih radnika

Godišnje primaju oko hiljadu novih radnika za sezonske poslove, za što im se javi i po 7.000 kandidata. Imaju već cijele timove koji se bave administracijom dozvola za boravak i rad stranaca, a kako nam kaže direktorica za ljudske potencijale Maistra Hospitality Group Tina Turk Lupieri, u timu postoji i tzv. runner, u čijem je opisu poslova da čeka u redovima u policijskim stanicama kako bi se riješila papirologija oko rješavanja radnih dozvola radnika. U regiji i dalje nalaze najveći broj sezonaca, ali su zadnjih godina utvrdili gradivo i sa zapošljavanjem radnika s Dalekog istoka. Kako kaže Lupieri, kao najbolji „fit“ pokazali su se oni s Filipina „jer su nam vrlo slični, radišni i obrazovani i dolaze sa znanjima koja su nama potrebna.“           

Pozdravila bi svaku administrativnu promjenu koja bi proceduru izdavanja radnih dozvola i viza ubrzala i olakšala, kao i većina poslodavaca. Kod zapošljavanja stranaca s Dalekog istoka proces traje u najboljem slučaju šest mjeseci od trenutka kada zaključe da im treba određen broj zaposlenika dok oni zaista i dođu.

Sektor ugostiteljstva i turizma drugi je po broju stranih radnika u Hrvatskoj, no brojke iz godine u godinu rastu i približavaju se neslavnom prvaku, građevinskom sektoru. U Maistra Hospitality Group ipak omjer domaćih i stranih radnika nije dramatičan. Od ukupno 5.000 zaposlenih, koliko imaju na vrhuncu sezone, oko 20 odsto je stranaca, uglavnom iz BiH, Srbije i Makedonije. „Iz perspektive sektora ljudskih potencijala oni su tek administrativno stranci jer za njih treba ishodovati radne dozvole, ali su kulturološki slični okruženju u kojem poslujemo i nema niti jezične barijere. S druge strane, stranci iz dalekih zemalja čine sada četiri posto, uglavnom su s Filipina i Tajlanda, ukupno ih je oko 200, a kod njihovog uključivanja u radne procese mi zapravo govorimo o strancima, o jezičkim barijerama, o različitim životnim navikama te potrebi kulturološke integracije“, objašnjava Lupieri. 

Oko 20 posto stranih radnika je uglavnom iz BiH, Srbije i Makedonije. Iz perspektive sektora ljudskih potencijala oni su tek administrativno stranci jer za njih treba dobiti radne dozvole, ali su kulturološki slični okruženju u kojem poslujemo. Tina Turk Lupieri

Kroz sve to, kaže, uče o tome kako takav proces zapošljavanja uopšte funkcioniše. Prije, naime, nikad nisu razgovarali o tome kako je raditi s nekim ko ne priča tvoj jezik. Filipinci, recimo, jako dobro govore engleski, ali se u Hrvatskoj susreću sa zaposlenima od kojih ga svi ne govore. S druge strane, Tajlanđani po pravilu jako malo znaju engleski i onda kroz proces rada nauče osnovne riječi na engleskom, ali i na hrvatskom. Kako ih nauče raditi u kompaniji ako ne znaju jezik, pitamo. „Učimo ih kroz pokazivanje i praćenje odrađenog. Kod čišćenja postoje jasna pravila i standardi kako soba mora biti počišćena i na koji se način to najefikasnije radi. I inače kod uvođenja u posao neko mora pokazati, a poslije pratiti sprovođenje poslova, kontrolisati i mentorisati“, tumači.

Pomalo je neobična lokacija na kojoj razgovaramo o temi zapošljavanja stranih radnika: ultramoderni, novootvoreni zagrebački hotel Zonar Zagreb (bivši hotel Panorama) u kojem je većina zaposlenih domaća, iz grada i okolice. Sjedimo u tamnoj, zanimljivo dizajniranoj mini-konferencijskoj dvorani „Moon“ u prizemlju (temeljno preuređenje hotela uz niz prostornih instalacija djelo je arhitekata iz nagrađivanog Studija UP i likovnog umjetnika i dizajnera Silvija Vujičića), a naša nam sagovornica objašnjava da je u Maistra Hospitality Group već 11 godina i došla je iz Slovenije, nakon karijere u konsultantskom i bankarskom biznisu. U Istru, a onda i njenu vodeću hotelsku kompaniju u luksuznom segmentu, dovela je ljubav. Suprug je iz Vodnjana gdje porodica uzgaja masline. Iako zato ona vjerovatno bolje razumije strane radnike od menadžera koji nikad nisu radili i živjeli u nekoj drugoj okolini, teško ipak da su im iskustva uporediva.  

Idealno bi bilo da radi lokalno stanovništvo, ali…

Pitamo je koliko im je u kompaniji važno da se održi omjer 80:20 između domaćih i stranih zaposlenih te da li u tom kontekstu rade na politici plata. Odgovara zaobilazno.

„Cilj  nam je da imamo radnike s vještinama i znanjima koji su nam potrebni, da su zadovoljni sa uslovima rada i da nam se sezonci vraćaju, a oni koji su zaposleni na neodređeno da ostaju kod nas. Bio bi idealni scenario da u našim objektima radi samo lokalno stanovništvo, ali to je iluzija, pogotovo u ljetnim destinacijama. Zagreb je eventualno destinacija koja bi mogla podržati da su svi zaposleni iz okruženja, kao u Zonaru, a vidjet ćemo još hoće li tako biti u Splitu gdje je u toku rekonstrukcija hotela Marjan“, kaže. Dodaje kako pretpostavlja da Maistra Hospitality Group neće ići preko 30 posto stranih radnika, odnosno preko 10 posto onih iz dalekih zemalja. 

Plate ne otkriva. Za razliku od nekih drugih domaćih hotelijera, ne objavljuju ih ni u kampanjama za zapošljavanje. Lupieri tek kaže da broj zaposlenih te postotak onih koji se vraćaju potvrđuju da su konkurentni na tržištu rada, a zaposleni cijene stabilnost poslovanja Maistra Hospitality Group, dobre uslove rada „u najatraktivnijim objektima i lokacijama u Hrvatskoj te rad u modernoj i prijateljskoj atmosferi“. Kao veliku prednost ističe i da imaju dosta objekata koji su otvoreni tokom cijele godine, pa su stoga u poziciji da mogu nuditi poslove kroz cijelu godinu.

„Zato je 80 posto radnika iz Hrvatske. Kroz naš portfelj proizvoda možemo većem broju zaposlenih osigurati cjelogodišnji posao“, odgovara. Ipak, insistiramo, plate u hrvatskom turizmu daleko su od onih na Zapadu, ljudi će možda odlaziti. Odgovara kako pokušavaju biti konkurentni zemljama u okruženju, ali priznaje da je na nekim pozicijama niže složenosti razlika i 50 posto dok je na mjestima konobara ili u kuhinji plata 30 posto niža. Tvrdi, međutim, da za najniže rangirana radna mjesta, poput sobarica ili kuhinjskih radnika, ne bi mogli naći dovoljno domaćih radnika niti da plate dignu 30 ili 40 posto da odrade špic sezone. „To je problem svih razvijenih zemalja s padom broja stanovnika. Na neke poslove domaći ljudi jednostavno više nisu spremni. Jedno je iznos plate, a s druge strane je motivacija za rad. Ako nudite sezonski posao u Rovinju, s plaćenim smještajem i osiguranom prehranom te u sezoni nudite primanja 1.000 eura neto, pa ako za te uslove ne možete naći radnika, onda znači da ih u lokalnom okruženju nema, odnosno da u tom okruženju postoji dovoljno poslova za cijelogodišnji posao. Za sezonske poslove moramo pronaći radnike koji su na to spremni jer to znači da su jedan dio godine odvojeni od svoje porodice“, odgovara.

Kakva je fluktuacija zaposlenika? „Ako gledamo 2018. i 2019. godinu, fluktuacija na našim destinacijama u Istri je bila 30 posto, što znači da nam se 70 posto radnika vraćalo ili ostalo zaposleno. To je u odnosu na međunarodni hospitality benchmark jako dobro. U prvoj kovid godini smo imali veći odliv, ali kad usporedimo ovu sezonu s 2022. godinom, došli smo na 75 posto radnika koji ostaju odnosno su nam se vratili na destinacijama u Istri. Taj postotak je u destinaciji Zagreb skoro pa 90 posto“, objašnjava Lupieri. 

Plaćen dolazak u Hrvatsku, još ne i put kući na godišnji odmor

Vraćamo se na temu angažiranja stranaca, posebno onih iz dalekih azijskih zemalja. Hoće li oni ostajati, odnosno vraćati se? Sada im plaćaju trošak dolaska u Hrvatsku, a konkurentske zemlje im već plaćaju i trošak odlaska kućama na godišnji odmor te ponovno vraćanje na rad. „To mi trenutno ne plaćamo, ali razmatramo. Mi se za njih takmičimo s drugim zemljama, a ako nećemo biti konkurentni, moraćemo razmotriti i tu opciju. Za takvu odluku nam ipak treba još koja godina iskustva. Postavlja se pitanje koja je to cijena i da li se u principu isplati u odnosu na neke druge načine zapošljavanja“, kaže Lupieri. Dodaje kako je dosta radnika iz dalekih zemalja koji sada dolaze u Hrvatsku prije radilo u arapskim zemljama, a tamo je, prema njihovim iskustvima i pričama, odnos prema radnicima jako loš. „Nama je normalno da smo pristojni, ne vrijeđamo, postoji ljudskost u odnosu prema zaposlenima, a oni nam daju do znanja u razgovorima da to vide kao našu pozitivnu prednost, cijene taj odnos i plate koje su usporedive s onima koje su primali u arapskim zemljama. One, naravno, nisu konkurentne s Francuskom, Portugalom ili Njemačkom, pa će ti radnici u nekom trenutku vjerovatno otići“, zaključuje.

Zbog većeg angažmana stranaca iz dalekih zemalja trude se još više da su radni procesi standardizovani, a uputi jasni. To, kaže, stranci od njih i očekuju: zbog životnih okolnosti su spremni otići na godinu-dvije daleko od svoje porodice i generalno su motivisani da efikasno odrade posao. „Kad sam razgovarala s nekima od njih i pitala ih što rade u slobodno vrijeme, odgovorili su da odmaraju. Van radnog vremena nemaju nekih hobija ili dodatnih aktivnosti. Došli su raditi, tu će biti godinu-dvije, a djeca su ostala u njihovim zemljama i za njih se brinu rođaci. Takve su okolnosti oni morali prihvatiti i moramo to poštovati“, poručuje naša sagovornica. Paralelno, kompanija radi na kontinuiranom poboljšanju procesa rada, dodaje, a time i boljem upravljanju poslovanja.

Nastoje da što veći broj njihovih sezonskih radnika ipak ostane živjeti u blizini radnog mjesta, da osnuje porodicu, da im djeca idu u vrtiće, kaže Lupieri. Međutim, postavlja pitanje postoji li u Hrvatskoj strategija za integraciju tih radnika, da li neko razmišlja o tome na koji će se način oni moći integrisati u okolinu. Smatra da je to skoro pa jednako teško nekome iz Slavonije, Vrnjačke banje kao i nekome iz Manile kad se seli u novo okruženje, pa ističe: „Iste stvari morate napraviti – pronaći stan, vrtić, doktora… Pitanje je koliko lokalne zajednice sada aktivno podržavaju takvu integraciju, no to je prilika za sve nas da živimo raznolikost i uključivost o kojoj toliko volimo pričati.“  

Gordana Grgas, novinarka Forbes Hrvatska