Priče o gigantima: Dobro ste ovo sklepali, poručio je Tito radnicima IMR-a
Beogradska opština Rakovica imala je poslije Drugog svjetskog rata 7.000 stanovnika, a u fabrici Industrija motora Rakovica (IMR) u to vrijeme radilo je oko 1.300 radnika. Prvi poslijeratni stanovi, obdaništa i škole građeni su sredstvima IMR-a.
Pored ovih činjenica, u monografiji “50 godina Industrije motora Rakovica”, objavljenoj 1977. godine, navedeno je da je broj zaposlenih u IMR-u polovinom sedamdesetih godina 20. vijeka porastao na oko 4.650 radnika. Tada je proizvodnja dizel motora dostigla brojku od 60.000 godišnje. Nekadašnji industrijski gigant bivše Jugoslavije prostirao se na 20 hektara zemljišta, i u objektima ukupne površine od 75.000 kvadrata.
IMR je, u svoje zlatno doba, zahvaljujući saradnji sa Perkinsom, postao prvi isporučilac motora samom Perkinsu od brojnih fabrika širom svijeta koje su njegovo vlasništvo ili suvlasništvo. Samo za njih je godišnje proizvodio oko 9.000 motora.
Takođe, u ovoj monografiji se navodi da je IMR realizovao ugradnju dizel motora u oko 370.000 proizvoda brojnih domaćih i stranih firmi. Tako su se, praktično, dizel motori proizvedeni u IMR-u nalazili na svim kontinentima svijeta.
Fabrika iz Rakovice je sedamdesetih godina 20. vijeka plasirala na svjetskom tržištu više od 40 odsto motora koje je proizvodila, a svoje traktore izvozila je u Egipat, Brazil, Jemen, Alžir, kasnije i u Tunis, Pakistan, Španiju, Tajland, Sudan, Gvineju, Grčku, Etiopiju, Libiju, Paragvaj, Urugvaj, Čile, Jamajku i druge zemlje.
Nadežda Terzin (78) čitav radni vijek provela je u IMR-u. Prvi njen radni dan , kako je rekla, bio je 1972. godine. Ona je bila zaposlena u laboratoriji IMR-a i radila je na ispitivanju ulja, maziva, boje i svega što je vezano za organsku hemiju.
“U to vrijeme kada sam počela bilo je sigurno 5.000 zaposlenih. To je bio pravi gigant. Mi iz laboratorije išli smo od mašine do mašine, od radnika do radnika, sve smo morali da ispitamo…Bio je to težak i zahtjevan, ali i interesantan posao”, kaže Nadežda Terzin za Forbes Srbija.
U to vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, sve što je stizalo u 10 odjeljenja laboratorije moralo je da se detaljno ispita. “Radili smo analizu goriva, destilaciju, ispitivanje farbi, analizu metala… I sve u skladu sa visokim svjetskim standardima koje smo morali da ispunimo”.
Ona najviše pamti vrijeme kada je IMR radio sa vojskom, i kada su se vozila za njih montirala i farbala u IMR-u. “Fabrika je najviše izvozila za Indiju i Afriku. Naši radnici su često tamo odlazili”, ističe ona, i dodaje da su ti “traktori prolazili strogu kontrolu, da bi izdržali put, da ne dođe do korozije i slično”.
Poslije su došle teške devedesete, prisjeća se Nadežda, kada su radnici na ruke dobijali platu od pet ili 10 maraka. “Mnogi su početkom dvijehiljaditih, iako zaposleni, ostali bez plata. Baš u to vrijeme, 2005. ja sam otišla u penziju”.
Od motora za avione do traktora
Inače, sam početak fabrike u Rakovici nije bio vezan za traktore i kamione, već za avionske motore. Naime, sa 30 miliona dinara početnog kapitala 1927. osnovana je Industrija motora Rakovica, i to uz pomoć stranih investitora. Polovinu novca uložila je francuska firma Gnom i Ron, čime je i uslovila prodaju licence za proizvodnju avionskih motora.
Kako je istaknuto u monografiji, tada je na mjestu gde se IMR nalazi počela izgradnja Industrije aeroplanskih motora, kako je nazvana fabrika za proizvodnju i remont takvih motora. “Proizvodnja je bila motivisana i težnjom Kraljevine Jugoslavije da se razvojem sopstvene avionske industrije oslobodi uvoza u ovoj oblasti”.
Tada je od Gnom i Ron kupljena licenca za proizvodnju zvjezdastih avionskih motora od 420 do 500 konjskih snaga. Bila je to podlicenca engleske firme Bristol, u to vrijeme jednog od vodećih proizvođača avionskih motora u svijetu. “Stručnjacima firme bilo je potrebno dvije godine da prvi u zemlji osvoje proizvodnju avionskih motora. S obzirom na manjak tehničkog kadra, složenost proizvodnje i činjenicu da se radilo o pionirskom poduhvatu, bio je to veliki uspjeh”, konstatovano je u monografiji.
Nekoliko godina kasnije (1936), zbog značaja Industrije aeroplanskih motora, država nacionalizuje preduzeće, otkupljuje akcije i povećava akcijski kapital i zvanično mijenja naziv u Industrija motora Rakovica.
Prvi kamion domaće proizvodnje u Jugoslaviji proizvedeno je u IMR-u 1938. godine, kada je proizvodni program fabrike obogaćen izradom kamiona “praga” nosivosti 2,5 tone, po licenci čehoslovačke firme Praga. U početku su se vozila sklapala od uvezenih djelova iz Čehoslovačke, a 1940. počinje redovna proizvodnja. Osniva se i industrijska škola internatskog tipa za stručno osposobljavanje kadra.
Nakon rata 1946. donijeto je rješenje o formiranju privrednog preduzeća – Industrija motora Rakovica koje je potpisao Josip Broz Tito. Na taj način je IMR prešao u potpunu svojinu države, a namjera poslijeratnih vlastodržaca bila je da se krene sa razvojem poljoprivrede.
„Po odluci Ministarstva teške industrije, 1950. je prestala proizvodnja kamiona u Rakovici. Fabrici TAM u Mariboru ustupljena je konstrukciona i tehnološka dokumentacija, alati i stečeno iskustvo“, navodi se u monografiji.
Prvi jugoslovenski traktor je proizveden u IMR-u 1949. godine, i nazvan je Zadrugar T-08. U monografiji se navodi da su „prva tri prototipa svoju prvu vožnju imali do Titove rezidencije na Dedinju“, i da je on visoko ocijenio uspjeh radnika i stručnjaka IMR-a.
Ovaj događaj radnici su kasnije malo drugačije prepričavali. Kako nam je rekao još jedan bivši radnik IMR-a, Petar Kolarić, Tito nije želio da “siđe” do fabrike, već je poručio direktorima da dovezu traktor “gore na Dedinje”.
“Dobro ste ovo sklepali”, glasila je rečenica koju je Tito tada izgovorio, prepričao nam je Kolarić.
On kaže da je najljepše godine u IMR-u proveo kada je kao komercijalista putovao po zemlji. Zaposlio se 1964. godine, i takođe je čitav radni vijek proveo u ovom preduzeću. Nije bio mnogo raspoložen za priču o IMR-u, ali nam je ustupio monografiju za koju tvrdi “da sadrži dragocjene podatke”.
A nakon Titove “dozvole” da Zadrugar ima prođu, već 1951. godine isporučena je prva serija ovih traktora poljoprivrednim organizacijama. Do 1954. proizvedeno ih je 2.520. U isto vrijeme IMR je otkupio licencu od italijanske firme Ansaldo za traktor guseničar TCA 60 i 70. U IMR-u je do kraja 1955. montirano 1.209 ovih traktora.
Terensko vozilo za kraj
Sredinom pedesetih krenula je proizvodnja traktora sa dizel motorom, i to engleske firme Perkins, pa je pored 600 Zadrugara sa benzinskim motorom, 1954. proizvedeno i 400 traktora Zadrugar dizel P1.
“Već 1956. izašao je pethiljaditi traktor domaće proizvodnje, a do 1961. proizvedeno je oko 10.000 traktora Zadrugar dizel P1 i P2”, istaknuto je u monografiji.
Traktori su bili sve boljih performansi, a početkom šezdesetih je uspostavljena kooperacija sa italijanskom firmom Landini nakon koje je do 1968. proizvedeno 8.000 Zadrugara 50/I. Do kraja sedamdesetih, uz sve savremeniju proizvodnju, IMR je izbacio i traktor Rakovica 60 super.
U osamdesetim godinama IMR je nastavio sa intenzivnom proizvodnjom motora i traktora, a pred sam početak raspadanja SFRJ napravio je i lako terensko vozilo. Tu se i zaustavila masovna proizvodnja, a IMR je zajedno sa državom potonuo u godine sankcija i propadanja.
Fabrika je, prema pisanju medija, otišla u stečaj u aprilu 2017. a već u oktobru iste godine je prodata na javnom nadmetanju. Iako je procijenjena vrijednost bila 2,93 milijarde dinara, odnosno skoro tri puta veća od ponuđene, na kraju je kupljena za 1,1 milijardu dinara. Novi vlasnik je konzorcijum koji su formirali Institut za izgradnju grada i akcionarsko društvo Hempro iz Beograda.
Slađana Gavrić, Forbes Srbija