Dvije „glupe“ navike veoma inteligentnih ljudi

Većina nas još u djetinjstvu nauči da biti pametan znači brzo razmišljati. U školi je učenik koji prvi podigne ruku obično ostavljao utisak da zna najviše, a takva predstava često nas prati i u odraslom dobu. Zato je lako pretpostaviti da neko ima poteškoća kada zastane prije nego što odgovori ili mu je potrebno više vremena nego što se očekivalo da završi zadatak.

Međutim, takva pretpostavka često je pogrešna. Neke od navika koje su najčvršće povezane sa promišljenim i slojevitim razmišljanjem podrazumijevaju upravo usporavanje u trenucima kada drugi ubrzavaju.

Posmatraču to može izgledati kao oklijevanje. Ipak, iza takvog ponašanja obično stoji osoba koja je naučila da ne vjeruje bezrezervno svom prvom utisku i kojoj je važnije da nešto zaista razumije nego da ostavi utisak da razumije.

Ovo su dvije takve navike i psihološka objašnjenja zbog kojih one mogu biti korisne.

1. Oklijevanje pri odgovaranju na pitanja koja su drugima laka

Palica i lopta zajedno koštaju 1,10 dolara, a palica je za jedan dolar skuplja od lopte. Koliko košta lopta?

Većina ljudi će za sekundu ili dvije odgovoriti da lopta košta deset centi. Tačan odgovor je, međutim, pet centi, a do njega najčešće dolaze oni koji zastanu kako bi provjerili odgovor koji im je na prvi pogled djelovao očigledno tačno.

Ovaj zadatak dio je Testa kognitivne refleksije (Cognitive Reflection Test), kojim se mjeri koliko su ljudi spremni da preispitaju sopstvene intuitivne odgovore.

Test se zasniva na teoriji dualnih procesa, prema kojoj ljudski um koristi dva načina razmišljanja – jedan brz i automatski, a drugi sporiji i promišljeniji. Svi koriste oba načina.

Ljudi se, međutim, razlikuju po tome koliko često prepoznaju da brz odgovor treba dodatno provjeriti. Istraživanje iz 2022. godine, objavljeno u naučnom časopisu Intelligence, pokazalo je da je ta sklonost snažno povezana sa opštom inteligencijom.

Dio problema leži u tome što intuitivne odgovore često prati osjećaj sigurnosti.

Istraživači koji se bave metakognicijom, odnosno načinom na koji ljudi prate i procjenjuju sopstveno razmišljanje, taj fenomen nazivaju „osjećajem ispravnosti“ (feeling of rightness).

Kada se odgovor pojavi praćen tim osjećajem, većina ljudi tu prestaje da razmišlja. Oni koji su skloni da zastanu naučili su da osjećaj sigurnosti i tačnost nijesu isto.

Slična situacija često se dešava na poslu.

Menadžer pita tim koliko će trajati određeni projekat, a većina zaposlenih odmah iznosi procjenu. Jedna osoba traži dodatno vrijeme za razmišljanje i narednog dana dostavlja procjenu koja predviđa duži rok, jer je uzela u obzir fazu provjere projekta i predstojeći praznik.

Na sastanku je ta osoba djelovala manje sigurno od ostalih. Međutim, nekoliko sedmica kasnije pokazuje se da je upravo njena procjena bila tačna.

Psiholozi sklonost potcjenjivanju vremena potrebnog za završetak zadataka nazivaju „greškom planiranja“ (planning fallacy). Razlaganje zadatka na pojedinačne faze, kao što je uradio pomenuti zaposleni, jedan je od pouzdanijih načina da se ta greška izbjegne.

Ipak, zastajanje prije odgovora ima i svoju društvenu cijenu.

Ćutanje u grupi može izazvati osjećaj izloženosti, pa mnogi ljudi odgovaraju brzo dijelom i zato što ne žele da djeluju sporije od drugih.

Osoba koja je spremna da prihvati tu neprijatnost obično je više usredsrijeđena na tačnost odgovora nego na utisak koji ostavlja.

Naravno, sve ovo ne znači da je sporije razmišljanje automatski znak veće inteligencije. Brzina obrade informacija jeste važan dio inteligencije, a mnogi ljudi koji brzo razmišljaju istovremeno su i veoma pažljivi.

Ono što je važno jeste spremnost da se preispita odgovor koji djeluje previše jednostavno.

2. Samostalno pronalaženje rješenja umjesto traženja gotovog odgovora

Kada naiđu na problem, neki ljudi ne posežu odmah za internet pretragom. Umjesto toga, pokušavaju sami da pronađu rješenje, čak i kada im je ono dostupno za svega nekoliko sekundi.

Posmatraču takvo ponašanje može djelovati tvrdoglavo ili neefikasno.

Zamislite dvoje kolega koji treba da napišu formulu u programu za rad sa tabelama koji im nije poznat.

Jedan pretražuje internet, kopira gotovo rješenje i nastavlja posao za manje od minut.

Drugi provodi 20 minuta isprobavajući različite pristupe prije nego što uspije da napravi formulu koja funkcioniše.

Naredne sedmice pojavljuje se nešto drugačiji problem.

Prvi zaposleni ponovo pretražuje internet, dok drugi za nekoliko trenutaka prilagođava formulu koju je prethodno samostalno napravio.

Psiholog sa Univerziteta Kalifornije u Los Anđelesu (UCLA) Robert Bjork (Robert Bjork) uveo je termin „poželjne poteškoće“ (desirable difficulties), kojim opisuje način učenja koji u trenutku djeluje zahtjevnije, ali dovodi do dugotrajnijeg pamćenja.

Prisjećanje odgovora iz sopstvenog pamćenja jača znanje više nego njegovo ponovno čitanje.

Istraživanje iz 2021. godine, objavljeno u časopisu Psychological Bulletin, pokazalo je da ovaj princip funkcioniše i u stvarnim učionicama, a ne samo u laboratorijskim uslovima.

Sličan nalaz poznat je kao „efekat generisanja“ (generation effect).

On pokazuje da ljudi bolje pamte informacije do kojih sami dođu nego one koje im se jednostavno saopšte.

Istraživanje iz 2020. godine, objavljeno u časopisu Psychonomic Bulletin & Review, koje je objedinilo rezultate stotina eksperimenata, potvrdilo je da je ovaj efekat pouzdan.

Ova navika takođe štiti ljude od česte zamke.

Kada su informacije jednostavne za usvajanje, ljudi tu lakoću često pogrešno poistovjećuju sa stvarnim razumijevanjem. Istraživači ovu pojavu nazivaju „iluzijom lakoće razumijevanja“ (fluency illusion).

U istraživanju iz 2019. godine, objavljenom u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, studenti koji su slušali dobro pripremljena i lako razumljiva predavanja imali su utisak da su naučili više od studenata koji su pohađali nastavu zasnovanu na aktivnom učenju, tokom koje su sami rješavali probleme.

Međutim, rezultati su pokazali suprotno – studenti koji su slušali predavanja zapravo su naučili manje.

Ljudi koji samostalno pokušavaju da dođu do rješenja manje su podložni ovoj zamci, jer odmah otkrivaju šta zaista razumiju, a šta ne.

Ova navika povezana je i sa osobinom koju psiholozi nazivaju „potreba za saznanjem“ (need for cognition), a koja opisuje koliko osoba uživa u misaonim aktivnostima koje zahtijevaju trud.

Ljudi kod kojih je ova osobina izražena ne doživljavaju duži put do rješenja kao opterećenje. Njima je samo rješavanje problema izvor zadovoljstva.

Ipak, ova navika daje najbolje rezultate kada je praćena dobrom procjenom.

Ulaganje napora u rješavanje problema korisno je kada nakon toga slijedi provjera odgovora, kako bi greške bile ispravljene umjesto zapamćene kao tačne.

Sa druge strane, nema mnogo koristi od samostalnog razvijanja nečega što će biti upotrijebljeno samo jednom, ukoliko već postoji gotovo rješenje.

Inteligentni ljudi uglavnom prepoznaju tu razliku i biraju duži put prvenstveno onda kada je razumijevanje važnije od brzine.

Mark Travers, saradnik Forbesa

2 ‘Stupid’ Habits Of Highly Intelligent People, By A Psychologist