Manje čekanja, manje troškova: Može li zajedničko regionalno tržište ubrzati rast

Za malu ekonomiju poput crnogorske, regionalno tržište nije samo dodatna poslovna prilika, već često i uslov za rast. Ideja Zajedničkog regionalnog tržišta je da roba, usluge, ljudi i novac lakše prelaze granice Zapadnog Balkana.

Ali ono nije cilj samo po sebi. Evropska komisija ga vidi i kao važnu stepenicu ka jedinstvenom tržištu Evropske unije – i kao način da region postane privlačniji investitorima.

Procjena Evropske komisije je da bi potpuno funkcionalno Zajedničko regionalno tržište dugoročno moglo dodati oko deset odsto ekonomijama zemalja Zapadnog Balkana. Ipak, i dalje postoje brojne prepreke – od administracije i sertifikata do čekanja na granicama i političkih blokada.

Carine, propisi i čekanja usporavaju region

Granice Zapadnog Balkana nijesu samo linije na mapi. One su i carinske procedure, različiti propisi, sertifikati koji se ponovo provjeravaju i kamioni koji čekaju.

Upravo je uklanjanje tih prepreka suština Zajedničkog regionalnog tržišta – da šest ekonomija regiona funkcioniše jednostavnije, po pravilima koja se međusobno priznaju i približavaju standardima EU.

Evropska komisija ga vidi kao način da se otključa ekonomski potencijal regiona, stvore veće mogućnosti za firme i radnike i Zapadni Balkan učini privlačnijim investitorima. Istovremeno, regionalno tržište treba da bude odskočna daska ka jedinstvenom tržištu EU.

A to nije samo pitanje kompanija.

Za građane bi trebalo da znači lakše kretanje i rad u regionu, jednostavnije priznavanje akademskih i profesionalnih kvalifikacija i lakši pristup pojedinim uslugama.

Za privredu, među prioritetima su priznavanje standarda i sertifikata, smanjenje netarifnih prepreka, otvaranje sektora usluga, posebno elektronske trgovine, i lakše kretanje radnika.

U Crnoj Gori, gdje je domaće tržište malo, pristup regionu za mnoge proizvođače nije izbor, već uslov za rast.

Put od proizvoda do kupca nije jednostavan

Za kompaniju Mivex Food, izvoz je već svakodnevica. Ali put od proizvoda do kupca često nije jednostavan.

Marija Lončarević iz Mivex Food-a za Forbes magazin kaže da nije lako prodati ni proizvod, ni uslugu.

„Kada bi me neko ranije pitao čime se nikad ne bih bavila, ja bih rekla prodajom, jer ako imate kvalitet, iza tog kvaliteta mora da stoji tako mnogo drugih stvari i procesa da bi određeni kupac uopšte bio vaš kupac“, kazala je.

Njihovi proizvodi izvoze se na regionalna tržišta, ali problemi na granici mogu odlučiti i da li će posao biti profitabilan – i da li će kupac ostati kupac.

„Glavni problemi sa kojima se mi susrijećemo jesu vrijeme provedeno na carinama, jer, recimo, mi smo na početku izvozili svježi vrganj, svježe proizvode i onda je nama to bilo toliko neprofitabilno da smo bili primorani da prestanemo da izvozimo. Jer kada imate vrganj prve klase, ako prođe 3-4 sata on već odlazi u drugu klasu, a vi ste već kupcu ponudili prvu klasu i napravili dogovor, sklopili posao i samim tim to utiče na cijeli tok poslovanja, mi ne ispadamo dovoljno pouzdani, gubimo tog kupca“, navela je.

Za prehrambenu industriju problem nije samo čekanje. Različite procedure i dodatne kontrole znače više troškova i manje vremena. A vrijeme je, kaže Lončarević, direktno povezano sa povjerenjem kupca.

„Nama je najbitnije vrijeme. Ne možemo biti pouzdani ako probijamo rokove. Kupac će uzeti jednom, ali drugi put će da kaže: ‘Ne bih da rizikujem“, istakla je Lončarević.

Regionalno tržište je od ključnog i strateškog značaja za mlade preduzetnike

Upravo bi Zajedničko regionalno tržište trebalo da smanji takve prepreke – kroz jednostavnije procedure, međusobno priznavanje standarda i sertifikata i lakše kretanje robe i ljudi.

Iz Privredne komore poručuju da bi za male firme to značilo mnogo više od jednostavnijeg izvoza.

Sekretar Odbora udruženja malih i srednjih preduzeća u PKCG Vesko Dragićević, za Forbes magazin kaže da je regionalno tržište od ključnog i strateškog značaja za mlade preduzetnike iz Crne Gore, zato što za većinu njih ono predstavlja prvu i najprirodniju odskočnu dasku za internacionalizaciju poslovanja.

Mali preduzetnici i dalje se suočavaju sa necarinskim, administrativnim i logističkim preprekama. Sertifikati i laboratorijski nalazi ne priznaju se uvijek međusobno, a profesionalne kvalifikacije i licence nijesu u potpunosti usklađene.

„Preduga čekanja na granicama zbog sporih carinskih procedura, zatim tu je nepriznavanje sertifikata, nedostatak potpune međusobne usklađenosti i priznavanje laboratorijskih nalaza, fitosanitarnih i veterinarskih sertifikata. Naše kompanije moraju ponavljati skupe i dugotrane analize u zemlji izvoza. Izvoz usluga suočava se sa problemom ne priznavanje profesionalnih kvalifikacija i licenciranja radne snage na regionalnom nivou“, rekao je Dragićević.

Za male proizvođače problem je i novac. Male količine znače skuplji transport, a ograničeni kapaciteti otežavaju velike narudžbine.

„Zajedničko regionalno tržište za malog crnogorskog proizvođača znači i prelazak sa komplikovanog izvoza na jednostavan plasman robe sličan prodaji na domaćem tržištu. Cilj inicijative je da se prekogranične procedure maksimalno pojednostave, čime se direktno štedi i vrijeme i novac malih biznisa“, kazao je Dragićević.

Koliko je region zaista odmakao od ideje do prakse?

U Srbiji je CEFTA (Centralno-evropski sporazum o slobodnoj trgovini) i dalje važna za izvoz. Prema podacima koje navodi Tanja Veselinović urednica Forbes magazina Srbija, trgovinska razmjena Srbije sa CEFTA tržištima tokom 2025. iznosila je oko 7,6 milijardi dolara.

Ipak, Zajedničko regionalno tržište još nije postalo jedinstveno tržište kakvo postoji u Evropskoj uniji.

„Zajedničko regionalno tržište šest zemalja Zapadnog Balkana zaživjelo je samo djelimično. Na njemu se radi od 2007. godine, ali još nije postalo pravo jedinstveno tržište poput onog u Evropskoj uniji. Uostalom, i sama EU i dalje tretira CEFTA tržište kao proces koji treba dalje graditi, a ne kao već završeno jedinstveno tržište“, kazala je Veselinović.

Pomaka ipak ima. Regionalni roaming funkcioniše, usvojeni su sporazumi o kretanju ljudi i priznavanju kvalifikacija, a uključivanje regiona u SEPA sistem trebalo bi da pojeftini prekogranična plaćanja.

Ipak, transport, administracija, različiti propisi i čekanja na granicama ostaju problem.

„Kada govorimo o regionalnoj trgovini i zajedničkom tržištu, ostaju te neke iste prepreke kada je riječ o transportu. Postoje zelene trake i nastoji se da se ubrzaju procedure na najprometnijim graničnim prelazima, ali tu ima još dosta problema. Nacionalni propisi, administracija, čekanja na granicama, politički sporovi, kao što sam već rekla, i međusobno nepriznavanje pojedinih dokumenta, sertifikata, standarda. Zatim, nepredviđeni propisi, troškovi i dalje predstavljaju velike prepreke“, navela je Veselinović.

Neslaganja između Beograda i Prištine godinama otežavala donošenje odluka

Evropska komisija u Planu rasta navodi da je dio tehničkog rada već urađen, ali da većina rezultata još nije u potpunosti sprovedena. Kao razloge navodi i političke blokade u donošenju odluka i spor tempo implementacije.

Najkonkretniji primjer dolazi iz CEFTA-e, gdje su neslaganja između Beograda i Prištine oko predstavljanja Kosova godinama otežavala donošenje odluka. Komisija navodi da su zbog tih neslaganja blokirani i pojedini mehanizmi odlučivanja u CEFTA-i, iako su neke odluke prethodno bile tehnički dogovorene.

Politička kriza može se direktno preliti i na trgovinu. Tako je Kosovo 2023. godine uvelo ograničenja na ulazak robe iz Srbije, što je Evropska komisija ocijenila kao mjeru koja nije u skladu sa obavezama prema CEFTA-i.

Ni Bosna i Hercegovina nije završila sve što je dogovoreno. Evropska komisija navodi da još treba u potpunosti sprovesti ključne CEFTA protokole o olakšavanju trgovine i trgovini uslugama.

Sličan princip važi i za radnike. Regionalni sporazumi predviđaju lakše priznavanje visokoškolskih i profesionalnih kvalifikacija, ali njihova vrijednost u praksi zavisi od toga da li ih države zaista ratifikuju i primjenjuju.

Postoji napredak, ali i prostor za dalju implementaciju mjera

Vlada Crne Gore, sa druge strane, u svojim dokumentima navodi da je većina mjera sprovedena ili djelimično sprovedena. To pokazuje da postoji napredak, ali i prostor za dalju implementaciju.

Za Evropsku uniju regionalno tržište zato nije samo pitanje trgovine između šest zemalja.

Ono je dio šireg plana približavanja regiona jedinstvenom tržištu EU. Kroz usklađivanje pravila i standarda, region bi trebalo da postane konkurentniji i privlačniji investitorima, a zemlje spremnije za dublju ekonomsku integraciju sa EU.

„Postoji centralizovano carinjenje, to je kada se dosta postupaka i procedura obavlja u firmi i nama bi mnogo značilo“, kaže Marija Lončarević.

Paradoks je u tome što prepreke uglavnom nijesu nepoznate. O njima se godinama govori i postoje mehanizmi za njihovo uklanjanje.

Problem ostaje puna primjena.

Zato će pravi test Zajedničkog regionalnog tržišta biti jednostavan: ne koliko je sporazuma potpisano, već koliko će manje vremena i novca privrednik morati da potroši da bi robu iz Podgorice prodao u Beogradu, Sarajevu ili Tirani.

A za građane – koliko će lakše moći da rade, posluju i koriste usluge širom regiona.

Ovaj tekst je pripremljen u okviru projekta “Novinari za javni interes: Šta je Plan rasta građanima”. Projekat relazuje Društvo profesionalnih novinara Crne Gore, uz podršku Instituta alternativa.