Ako radite ove dvije stvari, možda ste emocionalno inteligentniji nego što mislite

Kada ljudi zamišljaju emocionalnu inteligenciju, obično pomisle na pribranost. Na nekoga ko ostaje smiren tokom napetog sastanka i kaže pravu stvar, a da pritom ne djeluje kao da se posebno trudi. Po tom kriterijumu, osoba koja se pretjerano priprema za situacije koje zapravo ne zahtijevaju nikakvu probu ili se brine oko nevažnih detalja može djelovati kao potpuna suprotnost – i često se tako i osjeća.

Problem sa takvim kriterijumom je što procjenjuje ono što se vidi spolja, a ne samu sposobnost. U okviru koji psiholozi zaista koriste – takozvanom modelu sposobnosti koji su razvili Džon Majer (John Mayer) i Piter Salovej (Peter Salovey) – emocionalna inteligencija zapravo podrazumijeva skup sposobnosti:

• tačno opažanje emocija,
• razumijevanje toga kuda one mogu da vode,
• upravljanje emocijama kod sebe i drugih ljudi.

Ništa u tom opisu ne zahtijeva da osoba pritom izgleda opušteno. Neki od ljudi koji najviše rade upravo ove stvari zapravo djeluju najmanje smireno, a dvije njihove navike vrijedi sagledati iz drugog ugla.

Navika 1: Unaprijed uvježbavaju razgovore

Recimo da vas čeka razgovor koji vam je veoma važan i da dan ili dva ranije u glavi sastavljate šta ćete reći, isprobavate uvodnu rečenicu, zamišljate kako bi druga osoba mogla da je doživi, pa onda mijenjate pristup. To djeluje kao znak nervoze, zbog čega ljudi često stidljivo priznaju da unaprijed uvježbavaju razgovore.

Ali pogledajte šta se tokom te pripreme zapravo događa. Gotovo cijeli proces svodi se na zamišljanje perspektive druge osobe – odnosno na pokušaj da shvatite kako će vaše riječi zvučati iz njenog ugla, a ne samo iz vašeg.

Psiholozi to nazivaju zauzimanjem tuđe perspektive, a ono je usko povezano sa načinom na koji se konflikti razvijaju. Uvježbavanje razgovora je isti taj proces, samo intenzivniji zato što su ulozi veći.

Događa se još nešto. To je u skladu sa osnovnim predviđanjem procesnog modela regulacije emocija Džejmsa Grosa (James Gross): strategije koje se primijene rano, prije nego što se emocionalna reakcija potpuno razvije, zahtijevaju manje napora i efikasnije su od onih koje se koriste kasnije.

Odabrati način na koji ćete nešto formulisati dok ste još smireni emocionalno je „jeftino“. Pokušavati da kontrolišete sebe usred razgovora, nakon što vas nešto iznenadi i kada ste već preplavljeni emocijama, mnogo je zahtjevnije i manje efikasno.

Osoba koja unaprijed uvježbava razgovor zapravo obavlja lakšu verziju posla koji će svi prije ili kasnije morati da obave.

Problem nastaje kada to uvježbavanje nikada ne dovede ni do čega. Postoji stvarna razlika između pripremanja za razgovor i beskonačnog vrćenja istih misli u krug, a ta razlika se obično vidi po ishodu.

Priprema se završava konkretnom rečenicom koju ste spremni da izgovorite, dok ruminacija, odnosno neprestano prežvakavanje istih misli, obično završava tako što ste anksiozniji nego na početku, a da nijednu riječ nijeste izgovorili.

Navika 2: Naknadno provjeravaju kako je nešto primljeno

Druga navika pojavljuje se nakon razgovora ili razmjene poruka. To je potreba da ponovo pročitate poruke koje ste poslali. Da sljedećeg dana pomenete kako je nešto zvučalo oštrije nego što ste namjeravali. Ili da, bez mnogo uvoda, pitate da li je među vama sve u redu.

To je navika zbog koje su ljudi često najviše nesigurni, jer može djelovati kao potreba za uvjeravanjem ili potvrdom. Ponekad to zaista i jeste slučaj.

Međutim, istraživanja odnosa stalno se vraćaju istoj, ne baš glamuroznoj činjenici: bliski odnosi se ne razlikuju po tome što u njima ima malo nesporazuma. Nesporazumi su stalni. Razlika je u tome da li se male pukotine u odnosu naknadno popravljaju.

Studija iz 2024. godine, objavljena u časopisu Personal Relationships, pratila je 217 parova tokom dvije sedmice svakodnevnih konflikata i pokazala da su aktivni pokušaji popravljanja odnosa – poput izvinjenja i ponovnog uspostavljanja kontakta – ocijenjeni kao korisniji nego jednostavno puštanje da stvar prođe.

Ovaj efekat bio je naročito izražen kod parova koji su i tokom samog konflikta dobro komunicirali. A popravljanje odnosa u potpunosti zavisi od toga da neko najprije primijeti da je došlo do narušavanja odnosa.

Uočavanje nijansi je stvarna vještina, a ljudi se u tome razlikuju više nego što misle.

Potrebno je registrovati da je nečiji odgovor kraći nego inače ili da se nešto promijenilo u izrazu lica druge osobe, a zatim pravilno protumačiti da to nešto znači, umjesto da ga zanemarite.

To je opažanje emocija i ono nije odvojeno od ostatka emocionalne inteligencije.

Meta-analiza iz 2023. godine, objavljena u časopisu Clinical Psychological Science, pokazala je da su ljudi koji dobro regulišu sopstvene emocije u prosjeku nešto bolji u čitanju emocija drugih ljudi.

Kada ljudi ne primijete takve signale, to rijetko znači da im nije stalo. Informacija jednostavno nije do njih stigla na način na koji bi je prepoznali.

Iza obje ove navike nalazi se sposobnost koju istraživači nazivaju emocionalnom granularnošću – sposobnošću da sopstvena emocionalna stanja razlikujete sa određenom preciznošću.

Postoji značajna razlika između toga da znate samo da se osjećate loše i toga da prepoznate da se osjećate odbačeno, požurivano ili neprijatno zbog nekoga drugog.

Meta-analiza iz 2022. godine, objavljena u časopisu Emotion, pokazala je da ljudi koji prave takve razlike rjeđe posežu za grubim i skupim načinima suočavanja sa neprijatnim emocijama.

Konkretno osjećanje upućuje na konkretan odgovor, dok vam nejasan osjećaj ostavlja malo toga što možete da uradite osim da čekate da prođe.

Mark Travers, saradnik Forbesa

2 ‘Nervous’ Habits That Mean You’re Extremely Wise, By A Psychologist