Verena Jost: Put do održivije ambalaže vodi kroz inovacije i promjenu navika

Ambalaža u prehrambenoj industriji sve manje se posmatra samo kao otpad, a sve više kao resurs koji bi trebalo zadržati u kružnom toku materijala. Ipak, put ka potpuno cirkularnoj ambalaži nije jednostavan, posebno kod proizvoda poput hrane za bebe, gdje bezbjednost i kvalitet ne ostavljaju prostor za kompromis, kaže u intervjuu za Forbes Crna Gora dr-ing. Verena Jost, viša stručnjakinja za ambalažu u oblasti nauke, kvaliteta i regulative u kompaniji HiPP.

Ona poručuje da uspostavljanje cirkularnih sistema ambalaže zahtijeva značajan trud i kontinuirane inovacije u dizajnu ambalaže, materijalima, sortiranju i tehnologijama reciklaže.

Kaže da će biti potrebna i promjena načina razmišljanja.

„Ako želimo da uspostavimo cirkularnu ekonomiju, svi učesnici, uključujući potrošače, možda će morati da prihvate određene kompromise kada je riječ o praktičnosti, izgledu ili karakteristikama proizvoda“, kazala je Jost.

Ona će učestvovati na konferenciji „Održivo liderstvo: Od odluke do uticaja“ koju Vijesti organizuju 24. septembra.

Koliko je ambalaža danas za prehrambenu industriju resurs koji se vraća u sistem, a koliko i dalje ostaje otpad koji je teško ponovo iskoristiti?

Ambalaža u prehrambenoj industriji sve se više posmatra kao vrijedna sekundarna sirovina. Širom Evropske unije dobro uspostavljeni sistemi prikupljanja, sortiranja i reciklaže omogućavaju da se velike količine ambalažnih materijala vrate u sistem kao reciklirane sirovine. Međutim, napredak ka cirkularnoj ekonomiji u industriji ambalaže razlikuje se u zavisnosti od vrste materijala. Dok staklo, metali i ambalaža na bazi papira imaju efikasne stope reciklaže, kod plastične ambalaže cirkularnost je potrebno dodatno unaprijediti kako bi se smanjio udio reciklaže u materijale niže vrijednosti. Ambalaža za hranu i farmaceutske proizvode posebno je zahtjevna, jer bezbjednost i kvalitet proizvoda moraju biti zagarantovani bez kompromisa.

Prosječna stopa reciklaže plastičnog ambalažnog otpada u EU iznosila je oko 41 odsto 2022. godine. Stope reciklaže plastične ambalaže kreću se od oko 60 odsto u Slovačkoj do približno 16 odsto na Malti, u zavisnosti od sistema prikupljanja, efikasnosti sortiranja, infrastrukture za reciklažu i tržišne potražnje u svakoj državi članici. U EU i dalje postoje izazovi kada je riječ o dostizanju ciljeva utvrđenih Uredbom o ambalaži i ambalažnom otpadu (PPWR). (Izvori: Eurostat, Statista).

HiPP je postavio cilj da ambalaža bude sve lakša za reciklažu, ali kod hrane za bebe bezbjednost proizvoda ima apsolutni prioritet. Gdje je danas najveći konflikt između zahtjeva za cirkularnošću i zahtjeva za bezbjednošću hrane?

Najveća napetost između cirkularnosti i bezbjednosti hrane proizlazi iz činjenice da ambalaža koja je najpogodnija za reciklažu nije uvijek i ona koja pruža najviši nivo zaštite osjetljivim proizvodima za ishranu beba. Mnogi HiPP proizvodi imaju dug rok trajanja kako bi se obezbijedili najviši kvalitet i bezbjednost proizvoda tokom čitavog lanca snabdijevanja. Postizanje tog cilja često zahtijeva ambalažu sa veoma visokim zaštitnim svojstvima, što ponekad podrazumijeva kompromis kada je riječ o mogućnosti reciklaže.

Za HiPP je bezbjednost hrane nešto oko čega nema kompromisa. Zbog toga je ključni izazov razvoj ambalažnih rješenja koja istovremeno obezbjeđuju najviši nivo kvaliteta i bezbjednosti, maksimalnu zaštitu proizvoda i bolju mogućnost reciklaže, kako bi se podržala cirkularnost.

Buduće inovacije u oblasti reciklabilnih barijernih materijala i visokokvalitetnih recikliranih sirovina biće od presudnog značaja za usklađivanje ovih ciljeva.

Da li je realno očekivati da sva ambalaža jednog dana bude potpuno reciklabilna, ili postoje tehnička ograničenja koja to čine nemogućim?

Pojam „potpuno reciklabilno“ uvijek zavisi od definicije i načina procjene. U stvarnosti su određeni gubici materijala i izvjestan stepen reciklaže u materijale niže vrijednosti neizbježni, kao što je slučaj i kod reciklaže papira.

Ipak, težnja ka što većoj reciklabilnosti svakako treba da ostane naš cilj. Ideja je da se materijali što duže zadrže u opticaju, da sačuvaju svoju vrijednost kroz više životnih ciklusa i da se smanji potreba za primarnim sirovinama. To je jedan od ključnih principa Uredbe EU o ambalaži i ambalažnom otpadu (PPWR).

Uspostavljanje cirkularnih sistema ambalaže zahtijeva značajan trud i kontinuirane inovacije u dizajnu ambalaže, materijalima, sortiranju i tehnologijama reciklaže.

Biće potrebna i promjena načina razmišljanja. Ako želimo da uspostavimo cirkularnu ekonomiju, svi učesnici, uključujući potrošače, možda će morati da prihvate određene kompromise kada je riječ o praktičnosti, izgledu ili karakteristikama proizvoda.

Koliko nova evropska regulativa o ambalaži i ambalažnom otpadu mijenja način na koji kompanije poput HiPP-a dizajniraju pakovanje već danas? Da li regulativa ubrzava inovacije ili istovremeno značajno povećava troškove?

Nova Uredba o ambalaži i ambalažnom otpadu (PPWR) već je pravno važeća i zbog toga značajno utiče na industriju ambalaže. Primjena svih regulatornih zahtjeva u početku će dovesti do većih troškova za sve kompanije, uz značajan dodatni posao kada je riječ o dokumentaciji.

Istovremeno, regulativa predstavlja snažan pokretač harmonizacije i inovacija. PPWR podstiče razvoj boljih sistema ambalaže, usklađenih standarda dizajna i ulaganja u infrastrukturu za reciklažu. To će unaprijediti cirkularnost ambalažnih materijala.

Koristi će osjetiti i potrošači, na primjer kroz usklađene oznake za odlaganje ambalažnog otpada. Pravilno razvrstavanje otpada u domaćinstvima važan je prvi korak za dalji proces sortiranja i doprinosi proizvodnji visokokvalitetnih recikliranih materijala, što je neophodno za funkcionalnu cirkularnu ekonomiju.

Dakle, iako regulativa nesumnjivo povećava troškove u kratkom roku, ona istovremeno stvara osnovu za održivije sisteme ambalaže i cirkularnu ekonomiju na duži rok.

Često se podrazumijeva da su staklo ili papir automatski održiviji od plastike. Da li je to zaista tako kada se uzmu u obzir težina ambalaže, transport, energija i cio životni ciklus proizvoda?

Ne nužno. Iako se staklo i papir često doživljavaju kao održiviji od plastike, stvarnost je složenija. Uticaj ambalaže na životnu sredinu zavisi od njenog cjelokupnog životnog ciklusa, uključujući proizvodnju, transport, upotrebu i postupanje sa ambalažom nakon završetka njenog životnog vijeka.

U mnogim analizama životnog ciklusa (LCA), staklena ambalaža ima nepovoljnije rezultate od plastične, jer je znatno teža i zahtijeva više energije za proizvodnju i transport.

Međutim, ti rezultati u velikoj mjeri zavise od toga kako je modeliran scenario postupanja sa ambalažom na kraju njenog životnog vijeka. Stope reciklaže i stvarni rezultati reciklaže moraju biti adekvatno uzeti u obzir, jer mogu značajno uticati na ukupni ekološki otisak.

Staklo, na primjer, često ima znatno više stope prikupljanja i reciklaže od drugih ambalažnih materijala.

Još jedan važan faktor je zaštita samog proizvoda. Standardni modeli analize životnog ciklusa ne obuhvataju uvijek u potpunosti zahtjeve koje mora ispuniti ambalaža za osjetljive prehrambene proizvode.

Kod proizvoda kao što je hrana za bebe, ambalaža mora garantovati bezbjednost, kvalitet i odgovarajući rok trajanja, što može ograničiti izbor materijala i strukture ambalaže.

Zbog toga ne postoji jedan ambalažni materijal koji je univerzalno održiv. Pravo rješenje uvijek zavisi od konkretnog proizvoda, njegovih zahtjeva u pogledu ambalaže i efikasnosti sistema odlaganja i reciklaže.

Koliko je za stvarnu cirkularnu ekonomiju važnije dizajnirati ambalažu koja se može reciklirati, a koliko imati infrastrukturu koja je zaista može prikupiti, sortirati i preraditi? Može li ambalaža biti „reciklabilna“ samo na papiru ako država nema odgovarajući sistem?

Oboje je neophodno. Ambalaža može doprinijeti cirkularnoj ekonomiji samo ako je dizajnirana za reciklažu i ako postoji potrebna infrastruktura za prikupljanje, sortiranje i reciklažu koja može da je obradi.

Napravila bih razliku između reciklabilnosti i infrastrukture za reciklažu. Reciklabilnost je svojstvo samog dizajna ambalaže. Ako ambalaža može da se prikupi, sortira i reciklira korišćenjem postojećih tehnologija, može se smatrati reciklabilnom bez obzira na to da li je potrebna infrastruktura već dostupna u određenoj zemlji.

Po mom mišljenju, ambalažno rješenje može se nazvati reciklabilnim čak i ako određena zemlja još nije u potpunosti razvila potrebnu infrastrukturu za reciklažu.

Međutim, sama reciklabilnost nije dovoljna za uspostavljanje cirkularnosti. Da bi materijali ostali u kružnom toku, podjednako su važni i dizajn ambalaže i infrastruktura.

PPWR to prepoznaje pomjeranjem fokusa sa teoretske mogućnosti reciklaže ka reciklaži koja je moguća u velikom obimu širom Evrope.

Istovremeno, reciklaža nije ograničena državnim granicama. Industrija reciklaže funkcioniše širom Evrope, pri čemu se materijali često prikupljaju, sortiraju i prerađuju u različitim zemljama.

Zbog toga bi cirkularnost trebalo posmatrati iz šire evropske perspektive, umjesto da se fokusiramo isključivo na pojedinačne države.

Takođe, nije moguće istovremeno optimizovati sve ciljeve PPWR-a. Povećanje reciklabilnosti, veći udio recikliranog materijala, smanjenje težine ambalaže i razvoj infrastrukture za reciklažu zahtijevaju vrijeme i moraju se razvijati paralelno, a ne jedan za drugim.

Izazov je pronaći najbolje ukupno rješenje, a ne maksimalno unaprijediti samo jedan parametar.

Biopolimeri se često predstavljaju kao jedna od alternativa klasičnoj plastici. Koliko su oni danas stvarno spremni za masovnu primjenu u prehrambenoj ambalaži, a gdje još postoje ograničenja u cijeni, trajnosti i zaštiti proizvoda?

Biopolimeri su već dugi niz godina predmet istraživanja, između ostalog i kao alternativa konvencionalnoj plastici.

Za određene vrste ambalaže biopolimeri već mogu predstavljati održivo rješenje. Međutim, kod zahtjevnijih primjena, poput ambalaže za hranu za bebe, izazovi su i dalje veći, na primjer kada je riječ o trajnosti, barijernim svojstvima, mogućnosti obrade i troškovima.

Glavna ograničenja često su povezana sa zahtjevima da materijal bude jednostavan za obradu i dovoljno dostupan, da ima visoka barijerna svojstva, dugoročnu mehaničku stabilnost i da istovremeno bude reciklabilan.

Međutim, način na koji posmatramo održivost stalno se razvija, pa se pretpostavke koje su važile prije nekoliko godina mogu kontinuirano preispitivati.

Uprkos tome, ambalaža od biopolimera predstavlja oblast sa velikim potencijalom za inovacije.

U HiPP-u blisko sarađujemo sa istraživačkim institucijama i univerzitetima kako bismo procijenili nove materijale i tehnologije i osigurali da sve obećavajuće mogućnosti budu uzete u obzir prilikom izbora ambalažnih materijala.

Iako biopolimeri još nijesu odgovarajuće rješenje za svaku vrstu primjene, vjerovatno će u budućnosti imati sve značajniju ulogu u industriji ambalaže.

Šta će, po Vašem mišljenju, napraviti najveću razliku u narednih pet do deset godina: novi materijali, bolji sistemi reciklaže, stroža regulativa ili promjena ponašanja potrošača?

Svi ti faktori biće važni, ali će najveći pokretač promjena u narednim godinama biti primjena novog regulatornog okvira, kako od strane vlada tako i same industrije.

Istovremeno, potrošači će imati ključnu ulogu.

Istinski cirkularna ekonomija zahtijevaće veću spremnost na prihvatanje određenih kompromisa. Praktičnost više ne može biti jedini, niti najvažniji kriterijum.

Ako želimo efikasno da zatvorimo kružne tokove materijala, svi učesnici moraće da pronađu ravnotežu između praktičnosti i održivosti.