Nepal plaća cijenu klimatske krize koju nije izazvao

Radžendra Davadi (Rajendra Dawadi) bio je u učionici u Biduru, u Nepalu, ujutro 26. avgusta kada je kolega utrčao sa upozorenjem: poplavni talas probijao se kroz dolinu Trišuli, odnoseći kuće i mostove uzvodno.

Nije čekao potvrdu. Pozvonio je školskim zvonom, poslao oko 900 učenika prema višem terenu i zaustavio autobus pun djece neposredno prije nego što se stari most kojim je trebalo da prođu srušio. Trospratna škola nestala je u bujici u roku od sat vremena.

Mnogi Davadijevi sunarodnici nijesu imali toliko sreće.

Dio glečera odlomio se sa vrha Langtang Lirung, u blizini granice sa Kinom, i pokrenuo ogroman talas vode, leda, stijena i nanosa niz doline Trišuli i Botekoši.

Do ove sedmice potvrđena je smrt više od 1.250 ljudi, dok se više od 4.200 i dalje vodi kao nestalo, prema podacima nepalske službe za upravljanje katastrofama. Uništeno je 12.000 domova, a oko 1,6 miliona ljudi direktno je pogođeno katastrofom.

Novac koji je trebalo da pomogne zemljama poput Nepala da predvide i ublaže posljedice ovakvih katastrofa nije stigao – ni na vrijeme ni u približno dovoljnim iznosima.

Poplave u Nepalu predstavljaju sliku onoga što bi moglo da čeka ostatak zemalja u razvoju ukoliko se to ne promijeni.

„Nepal plaća cijenu globalnog zagrijavanja, iako je naš doprinos globalnim emisijama manji od 0,1 odsto“, rekla je Sudžita Matema (Sujeeta Mathema), izvršna direktorka ActionAid Nepal.

Autor navodi da ovu temu prati još od 2009. godine, kada su bogate države na klimatskom samitu u Kopenhagenu prvi put zvanično obećale da će do 2020. mobilisati 100 milijardi dolara godišnje za finansiranje borbe protiv klimatskih promjena.

Od tada se, na samitima COP-a, iznova čuje isto nezadovoljstvo zemalja Globalnog juga: cilj je formalno ispunjavan na papiru, dok je stvarni novac koji stiže na teren ostajao daleko manji.

OECD navodi da je cilj od 100 milijardi dolara konačno dostignut 2022, dvije godine kasnije nego što je planirano.

Međutim, Oxfam i CARE, kada se iz računice izbace krediti i precijenjena razvojna pomoć, procjenjuju da je stvarna vrijednost grantova iznosila svega između 20 i 35 milijardi dolara godišnje.

Međunarodna zajednica iznevjerila Nepal

Poplave u Nepalu ne uče svijet ničemu što već nije znao. One samo dodatno naglašavaju razmjere frustracije.

„Međunarodna zajednica je iznevjerila Nepal“, rekao je Brendon Vu (Brandon Wu), direktor za politike i kampanje u ActionAid USA.

Vu je 15 godina radio u institucijama poput Zelenog klimatskog fonda (Green Climate Fund – GCF), kao i u novijem Fondu UN za odgovor na gubitke i štetu (Fund for Responding to Loss and Damage – FRLD), mehanizmima osmišljenim da novac iz bogatih zemalja sa visokim emisijama prebace siromašnijim i klimatski ugroženijim državama.

„Znamo da će se katastrofe događati i znamo kako da izgradimo otpornost na njih, ali nema dovoljno novca, a ono što postoji kreće se presporo“, rekao je.

Novac postoji na papiru, ali ne stiže dovoljno brzo

Brojevi potvrđuju njegove riječi.

Nepal ima gotovo 2.000 glečerskih jezera, od kojih su naučnici 21 jezero označili kao opasno.

GCF je odobrio grant od 36,1 milion dolara, odnosno paket od ukupno 49,9 miliona dolara kada se uračuna sufinansiranje, kako bi se smanjio rizik na četiri najopasnija jezera kroz sisteme ranog upozoravanja, pošumljavanje i zaštitnu infrastrukturu.

Međutim, do ovog ljeta isplaćeno je samo 9,2 miliona dolara od ukupnog granta GCF-a od 36,1 milion, odnosno oko 26 odsto, prema podacima samog fonda.

Samo sedmicu prije poplava, Nepal je od posebnog tehničkog tijela UN-a zatražio pomoć u vezi sa rizicima od glečerskih jezera. Za ovaj slučaj, zahtjev je stigao prekasno.

Tu je i FRLD, fond osnovan upravo kako bi zemljama pomagao da se oporave nakon klimatskih katastrofa.

Do ovog ljeta fond je imao oko 250 miliona dolara stvarno raspoloživih za isplatu, dok su zahtjevi već dostigli tri milijarde dolara.

Poplave u Nepalu sada samo povećavaju taj iznos.

Ukupna obećanja fondu i dalje su manja od milijardu dolara. Doprinos SAD-a do sada iznosi 17,5 miliona dolara, dok je Vašington za početnu pomoć Nepalu nakon katastrofe obećao 500.000 dolara.

Matema kaže da je veliki dio pomoći koja je ipak stigla strukturiran kao kredit, a ne kao grant – što znači da će Nepal morati da se zaduži zbog katastrofe čijem nastanku gotovo da nije doprinio.

Ekonomija snažno izložena klimatskim rizicima

Nepal je mala ekonomija izrazito izložena klimatskim promjenama.

Njegov bruto domaći proizvod od oko 43 milijarde dolara oslanja se na poljoprivredu i šumarstvo, usluge i turizam, a prije svega na doznake građana koji rade u inostranstvu.

Prema procjenama centralne banke, doznake sada čine oko trećinu BDP-a, što je jedan od najvećih udjela u svijetu.

Tekstil i drugi poljoprivredni proizvodi glavni su izvozni proizvodi zemlje.

Pristup električnoj energiji na nacionalnom nivou iznosi oko 94 odsto, prema podacima Svjetske banke, ali taj prosjek skriva velike regionalne razlike – u nekim zapadnim provincijama pristup struji i dalje je na oko 50 odsto.

Gotovo sva električna energija, više od 95 odsto instaliranih kapaciteta, dolazi iz hidroelektrana, od kojih su neke oštećene ili zatrpane u poplavama. Ostatak energetskih potreba pokriva se uvozom naftnih derivata.

Nepal ispunjava obaveze, ali zavisi od stranog novca

Nepal je uradio ono što međunarodni sistem od njega traži.

Podnio je ažurirani nacionalni klimatski plan, zajedno sa strategijama prilagođavanja, i nedavno pozvao bogate države da obećanja o finansiranju gubitaka i štete pretvore u stvarne isplate.

Taj plan procjenjuje da će za smanjenje emisija za 26,8 odsto do 2035. biti potrebno 73,7 milijardi dolara, pri čemu se očekuje da 85 odsto tog novca obezbijede međunarodni donatori.

Stvarna zavisnost od spoljnog finansiranja još je veća nego što taj iznos sugeriše.

Prema računici samog Nepala, 97 odsto stvarnog smanjenja emisija koje zemlja obećava zavisi od toga da međunarodno finansiranje zaista stigne.

Drugim riječima, bez stranog novca gotovo nijedno od obećanih smanjenja emisija neće biti ostvareno.

Između Kine i Indije

Ovaj finansijski zastoj stavlja Nepal u težak geopolitički položaj između Kine i Indije, čiji snažan industrijski rast doprinosi regionalnom zagrijavanju, dok Nepal proizvodi manje od 0,1 odsto globalnih emisija.

Katmandu je zbog toga preduzeo neuobičajen korak i od obje susjedne sile, uz zapadne donatore, zatražio direktnu klimatsku nadoknadu.

Međutim, dok multilateralni fondovi UN-a sporo funkcionišu, klimatske katastrofe mogu natjerati zemlje poput Nepala da uzimaju skupe infrastrukturne kredite upravo od regionalnih sila kako bi obnovile uništenu energetsku infrastrukturu.

Kritičari će reći da i bogate zemlje imaju sopstvene unutrašnje probleme i birače koji žele da se novac troši kod kuće, a ne u inostranstvu.

Vu, koji je Amerikanac, ne osporava političku realnost, ali odbacuje takvo obrazloženje.

Kako kaže, strana pomoć u SAD-u zapravo uživa relativno solidnu podršku, a Amerikanci uglavnom precjenjuju koliko ona čini federalnog budžeta. Kada saznaju stvarni iznos, podrška obično raste, a ne pada.

„Nije pitanje da li novac postoji“, kaže on. „Pitanje je političkih prioriteta.“

Dodaje da se ne radi samo o humanitarnosti: nijedna država, uključujući SAD, nema koristi od sopstvenog smanjenja emisija ako ostatak svijeta nema novca da uradi isto.

Klimatsko finansiranje kao ulaganje u stabilnost

Novac uložen u sisteme ranog upozoravanja u Nepalu ili, na primjer, u jačanje obalske zaštite u Bangladešu može pomoći ljudima da ostanu u svojim zajednicama umjesto da budu primorani na migracije.

Bogate države već izdvajaju velika sredstva za upravljanje migracijama na sopstvenim granicama. Finansiranje otpornosti prije nego što katastrofe raseljavaju ljude je jeftiniji problem za rješavanje.

Iz geopolitičke perspektive, klimatsko finansiranje zato je manje pitanje dobrotvorne pomoći, a više upravljanja rizikom za zemlje donatore.

Destabilizovan Nepal ne bi izazvao samo regionalna raseljavanja već bi ugrozio i trgovinske koridore u južnoj Aziji, kao i prekogranične lance snabdijevanja energijom.

Ulaganje u lokalnu klimatsku zaštitu prije katastrofe može spriječiti da ranjive zemlje skliznu u dublju institucionalnu i ekonomsku nestabilnost.

Matema moralni argument svodi na jednostavniju poruku: bogate države imaju pravo da štite svoje građane, ali ne po cijenu nepravde prema zemljama koje gotovo da nijesu doprinijele krizi koja ih sada pogađa.

Poplave u Nepalu nestaće iz međunarodnih vijesti mnogo brže nego što će njihove posljedice nestati iz života ljudi koji su ih preživjeli.

Ali obrazac koji su pokazale neće nestati: fond sa 250 miliona dolara raspoloživih sredstava suočen je sa zahtjevima vrijednim tri milijarde.

„Ova priča govori o klimatskoj pravdi“, kaže Matema. „Govori o ljudima koji pate zato što globalna zajednica ne ispunjava svoje obaveze.“

Nepal je upozorenje.

Pitanje je da li ostatak svijeta sluša prije nego što isti problemi stignu i do njega.

Ken Silverstein, saradnik Forbesa

Nepal’s Flood Was A Warning The World Had Already Received