Ovo je „najbolji hobi za sreću“ svih vremena
Na pitanje koji hobi ljude čini najsrećnijima obično se odgovara na osnovu želja, a ne dokaza. Ljudi navode putovanja ili neku sportsku aktivnost u prirodi, jer su to aktivnosti koje djeluju značajno kada zamislite sebe kako ih upražnjavate.
Ali aktivnost koja se dešava dva puta godišnje ima veoma mali uticaj na to kako se osoba generalno osjeća. Na raspoloženje mnogo više utiče ono što neko radi običnog utorka uveče. Prema tom kriterijumu, aktivno bavljenje muzikom spada među bolje potkrijepljene odgovore koje psihologija ima. To potvrđuje studija iz 2023. objavljena u časopisu European Journal of Public Health, koja je analizirala 11 istraživanja. A od svih oblika bavljenja muzikom, pjevanje u grupi je ono koje su istraživači najdetaljnije proučavali.
Zašto „impresivan“ hobi ne daje očekivane rezultate
Jedan od najstabilnijih zaključaka istraživanja o blagostanju jeste da je učestalost važnija od intenziteta. Ljudi se brzo naviknu na velike pozitivne događaje, a mnogo sporije na male stvari koje se ponavljaju. Zato dobra nedjelja provedena u inostranstvu obično ostavlja manji trag na osnovno raspoloženje nego skromna aktivnost koju neko upražnjava svakih sedam dana.
Kod „impresivnog“ hobija, dio onoga što osjećamo zapravo se događa u iščekivanju i kasnijem prepričavanju, dok se samo iskustvo svodi na nekoliko dana, a zatim postaje dio sjećanja.
Nedjeljna aktivnost funkcioniše suprotno. Ona nudi manje razloga za iščekivanje i gotovo ništa posebno za prepričavanje nakon toga, ali se stalno vraća. A raspoloženje se mnogo više gradi kroz ponavljanje nego kroz vrhunce.
Drugi problem je ono što većina ljudi zaista radi kada ima slobodno veče. Gledanje striming sadržaja i beskonačno skrolovanje po telefonu podrazumijevano pobjeđuju jer ne zahtijevaju ni odluku ni pripremu. A upravo nakon takvih oblika dokolice ljudi najčešće navode da se osjećaju prazno ili bezvoljno.
Psiholozi tu neusaglašenost ponekad opisuju kao paradoks napora. Aktivnosti koje nešto zahtijevaju od nas jesu one koje najviše cijenimo kada počnemo da ih radimo. Ali, aktivnost koja zahtijeva najmanje truda jeste ona koju najčešće biramo.
Šta hobi mora da pruži da bi nekoga učinio srećnijim
Teorija samoodređenja, dominantni okvir za proučavanje ljudske motivacije, sugeriše da aktivnost dugoročno doprinosi blagostanju kada zadovoljava nekoliko osnovnih potreba.
Osoba mora da osjeća da je sama izabrala tu aktivnost, a ne da je nekome nešto dužna. Potreban joj je i osjećaj da s vremenom napreduje i postaje bolja. A veoma pomaže i ako se aktivnost odvija u društvu drugih ljudi.
Tome treba dodati i uslov koji opisuje istraživanje fenomena „floua“. Težina aktivnosti mora biti dovoljno velika da u potpunosti zaokupi pažnju. Kada se to dogodi, unutrašnji monolog koji većinu nas neprestano prati nakratko utihne.
Ta tišina je veliki dio onoga što ljudi opisuju kada kažu da im neka aktivnost „razbistri glavu“, a do nje je primijetno teže doći tokom aktivnosti koje možemo da obavljamo dok nam je pažnja negdje drugdje.
Većina hobija ispunjava neke od ovih uslova, ali ne sve.
Trčanje je stvar slobodnog izbora i može potpuno da zaokupi pažnju, ali je uglavnom individualna aktivnost. Klub ljubitelja knjiga je društven, ali rijetko dovoljno zahtijevan da u potpunosti zaokupi pažnju. Pripremanje složenih obroka može da ispuni gotovo sve uslove. Sve dok ne preraste u obavezu i dok se ne izgubi osjećaj da smo to sami izabrali.
Ono što je rijetko jeste aktivnost koja je umjereno zahtjevna, odvija se po određenom rasporedu i podrazumijeva prisustvo drugih ljudi.
Zašto pjevanje sa drugima ima tako dobre rezultate
Grupno pjevanje gotovo slučajno ispunjava sve te uslove.
Za početak nije potrebno gotovo ništa, a za razliku od većine aktivnosti koje zahtijevaju određenu vještinu, pjevanje nema stvarni prag talenta. Slabiji glas pojedinca utapa se u zajednički zvuk. Zbog toga početnici mogu da dožive osjećaj kompetentnosti mnogo prije nego što bi ga sami stekli.
I društveni element funkcioniše drugačije nego kod uobičajenih grupnih aktivnosti. Niko ne mora da bude naročito zanimljiv niti da vodi razgovor. Povezanost nastaje tako što svi u istom trenutku rade nešto zahtjevno.
Pregled istraživanja objavljen 2025. u časopisu Social and Personality Psychology Compass pokazao je da sinhronizovano djelovanje sa drugima povećava prosocijalno ponašanje i pozitivno raspoloženje, a taj efekat postoji čak i u velikim grupama. Istraživanja novooformljenih horova pokazuju da se njihovi članovi povezuju izuzetno brzo, čak i u grupama dovoljno velikim da članovi međusobno nikada ne razgovaraju pojedinačno.
Ovaj posljednji detalj vrijedi posebno razmotriti, jer je suprotan načinu na koji većina ljudi zamišlja nastanak povezanosti. Uobičajena pretpostavka jeste da bliskost zahtijeva otvaranje prema drugima. Da nekome prvo morate da ispričate nešto o sebi da biste prema toj osobi mogli nešto da osjetite.
Sinhronizovana aktivnost, međutim, izgleda može u potpunosti da zaobiđe taj put. To je čini rijetkim oblikom društvenog kontakta dostupnim i ljudima kojima je razgovor iscrpljujući ili zahtijeva previše napora.
Mark Travers, saradnik Forbesa
A Psychologist Reveals The ‘Happiest Hobby’ Of All Time