Dvije loše navike veoma inteligentnih ljudi

Nepouzdanost ima lošu reputaciju i uglavnom je zaslužuje. Niko ne voli prijatelja koji dva puta potvrdi dogovor, a onda otkaže sat vremena prije susreta, niti voli saradnika koji nestane usred projekta. Ali ta etiketa se često koristi preširoko i njome se izjednačavaju dvije potpuno različite stvari. Oni koji nikada nisu ni namjeravali da ispoštuju dogovor i ljudi koji su, umjesto toga, odlučili da slijede sopstveni način razmišljanja.

Ovu drugu grupu lako je pogrešno procijeniti. Ono što spolja izgleda kao nedostatak posvećenosti često je zapravo suprotno. A to je spremnost da se odluka nastavi preispitivati čak i nakon što je donijeta, umjesto da se slijepo držimo izbora koji je napravila neka ranija, manje informisana verzija nas samih. Istraživanja kognitivnih sposobnosti dosljedno ukazuju u tom pravcu: osobine koje se povezuju sa inteligencijom manje se odnose na to da ulažemo više truda, a više na sposobnost da prepoznamo kada neki plan više nije vrijedan uloženog truda.

Evo dvije navike koje spolja djeluju kao nepouzdanost, a koje, češće nego što ljudi pretpostavljaju, zapravo ukazuju na suprotno.

Navika 1: Odustajanje od planova na koje su već pristali

Društveno prihvaćeno pravilo nalaže da je „da“ zaista „da“. Kada se nešto jednom nađe u kalendaru, odlazite umorni, preopterećeni i potajno se nadajući da će se sve otkazati. Prema tom shvatanju, pouzdanost znači da se prema ranije datim obećanjima odnosite kao prema obavezujućim, bez obzira na to šta se u međuvremenu promijenilo.

Ljudi sa izraženom kognitivnom kontrolom skloni su da na „da“ gledaju drugačije: kao na procjenu buduće situacije, a ne kao na ugovor. Kada su pristali na četvrtak, oni su zapravo predviđali kako će taj četvrtak izgledati iako taj dan još nije došao. Ali onda se rok pomjeri, nedjelja postane napornija nego što su očekivali ili se pojavi nešto važnije i hitnije.

U takvom slučaju, odustajanje nije znak lošeg karaktera, već ažuriranje procjene na osnovu novih okolnosti.

Psiholozi ovo proučavaju pod pojmom odustajanja od cilja, a studija iz 2025, objavljena u časopisu Nature Human Behaviour, dodatno potvrđuje ovaj obrazac. Riječ je o sintezi 235 studija i više od 1.400 pokazatelja efekata. Ona donosi i jednu važnu nijansu: odustajanje od cilja koji je zapeo u mestu pouzdano smanjuje stres i anksioznost koji nastaju zbog upornog ulaganja napora, ali se pravi pozitivan efekat na blagostanje javlja naročito kod ljudi koji naprave sljedeći korak i tu energiju preusmjere na nešto novo.

Ovdje postoji i dimenzija autonomije. Teorija samoodređenja jedan od najuticajnijih i najdugovječnijih okvira u istraživanju motivacije polazi od toga da kvalitet onoga što ljudi rade u velikoj mjeri zavisi od toga da li osjećaju da su to sami izabrali, a ne da su na to obavezani. Osoba koja dolazi negdje isključivo iz osjećaja dužnosti fizički je prisutna, ali je mentalno odsutna. Iskreno odustajanje često je zapravo obzirnija opcija, iako se osobi kojoj ste otkazali to reijtko tako čini.

Navika 2: Ostavljanje stvari nedovršenim bez osjećaja krivice

Drugu naviku je teže braniti za večerom. Neko počne da uči novi jezik, svira novi instrument, pokrene dodatni posao ili piše rukopis a onda, negdje na polovini, jednostavno stane. Bez drame. Jednostavno je naučio ono što je želio da nauči i nastavio dalje.

Konvencionalna mudrost ovo naziva problemom sa disciplinom. I ponekad to zaista jeste slučaj. Ali kognitivni naučnici opisuju drugačiji mehanizam: odnos između istraživanja i iskorišćavanja poznatih opcija stalnu procjenu da li nastaviti da ulažemo u ono što već poznajemo ili krenuti u potragu za nečim boljim.

Istraživanje novih mogućnosti zahtijeva mnogo energije i spolja može izgledati kao nedostatak fokusa. Ali to je ujedno i jedini način da nove informacije uđu u sistem. Ljudi sa izraženom radoznalošću imaju tendenciju da istražuju širi spektar mogućnosti. Istraživači to nazivaju izraženom potrebom za kognitivnim angažovanjem osobinom koja je prvi put definisana u studiji objavljenoj 1982. u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, kao sklonost ka iskrenom uživanju u mentalno zahtjevnom razmišljanju.

Ovakvo istraživanje novih mogućnosti ima svoju cijenu: što više različitih oblasti istražujete, to više stvari ostaje nedovršeno.

Odustajanje takođe zahtijeva ignorisanje jedne od najpouzdanije dokumentovanih pristrasnosti u bihejvioralnoj nauci. Efekat nepovratnih troškova (sunk cost effect) opisuje našu tendenciju da nastavimo da ulažemo u nešto samo zato što smo u to već mnogo uložili, čak i kada su očekivani budući rezultati slabi. Ovaj obrazac je dobro dokumentovan kada je riječ o novcu, a studija iz 2023. godine, objavljena u časopisu International Review of Social Psychology, pokazala je da se isti princip odnosi i na vrijeme, iako nešto manje dosljedno.

A nedovršeno ne znači uvijek i napušteno. Prethodno registrovana studija iz 2025. godine, objavljena u časopisu Scientific Reports, pokazala je da udaljavanje od problema može poboljšati konačno rješenje, naročito kada se tokom pauze umu ostavi sloboda da luta, umjesto da se odmaramo ili nastavimo svjesno da razmišljamo o problemu.

Dakle, dio onoga što spolja izgleda kao odustajanje zapravo je samo odmor.

Šta je zajedničko ovim navikama

Obje navike proizlaze iz iste sposobnosti: spremnosti da preispitamo i promijenimo odluku kada se promijene okolnosti ili pojave novi dokazi, čak i kada se ti dokazi odnose samo na nas same.

To je važno pažljivo naglasiti, jer se suprotan obrazac često pogrešno smatra vrlinom. Osoba koja se drži svakog obećanja bez obzira na okolnosti nije nužno pouzdanija možda samo nije sposobna da prilagodi svoje odluke novim okolnostima. Kruto istrajavanje i promišljeno istrajavanje spolja izgledaju isto, sve do trenutka kada postane očigledno da je promjena pravca bila bolji izbor.

Ništa od ovoga ne znači da je nepouzdanost generalno poželjna. Ove navike mogu se opravdati kada su praćene pravovremenom i iskrenom komunikacijom i kada zbog njih drugi ljudi ne moraju da snose posljedice. Otkazati večeru u 18:55, kada je zakazana za 19:00, nije promišljeno odustajanje to je neodgovorno ponašanje prema tuđem vremenu.

I nijedna pojedinačna navika ne predstavlja pouzdan pokazatelj inteligencije; reč je o tendencijama koje se češće pojavljuju, a ne o dijagnostičkim testovima.

Mark Travers, saradnik Forbes

2 ‘Flaky’ Habits Only Highly Intelligent People Have, By A Psychologist