Lideri novog doba: Usklađeni, nikad ne gube širu sliku i pravac

Posljednjih mjeseci imala sam priliku da razgovaram sa obrazovnim liderima širom zemlje koji nose izuzetno veliki teret odgovornosti. Upoznala sam direktore školskih uprava koji iznova osmišljavaju način na koji škole pripremaju mlade za svijet koji još ne poznajemo. Lideri koji stvaraju okruženja u kojima učenici i nastavnici mogu da napreduju uprkos neizvjesnosti. Predstavnike državnih institucija koji rade na modernizaciji sistema osmišljenih za neko drugo vrijeme, istovremeno čvrsto vjerujući u moć javnog obrazovanja.

Ono što me u tim razgovorima najviše pogađa nije strah. To je odlučnost. Ispod sve složenosti ovog trenutka krije se svijest da postepene promjene više nisu dovoljne. Mnogi lideri postavljaju dublje pitanje: kakvo liderstvo ovo vrijeme zaista zahtijeva?

Izgubila se šira slika

Godinama je obrazovanje slavilo lik heroja među liderima. Neumornog u rješavanju problema. Osobu spremnu da radi duže, kreće se brže i podnese veći pritisak od svih drugih. Nagrađivali smo hitnost i divili se izdržljivosti. Ali budućnost neće graditi iscrpljeni ljudi koji snagom volje održavaju na okupu fragmentisane sisteme. Gradiće je lideri koji umiju da stvore usklađenost i povezanost.

Ta riječ možda zvuči previše tiho u odnosu na veličinu izazova sa kojima se suočavamo. Ipak, kada proučavam najuspješnije i najbrže napredujuće obrazovne sisteme u svijetu, upravo se usklađenost iznova pojavljuje kao ključni faktor. Ne kao slogan, već kao okosnica sistema. U snažnim sistemima ljudi se kreću u istom pravcu. Politike podržavaju praksu. Načini ocjenjivanja i iskustva učenja odražavaju ono što je učenicima zaista potrebno za budućnost.

Profesionalni razvoj povezan je sa širom vizijom. Nastavnici i obrazovni radnici razumiju ne samo šta rade, već i zašto je to važno. Postoji osjećaj da sam sistem nosi ljude naprijed, umjesto da pojedinci sami nose teret sistema.

Previše obrazovnih sistema danas djeluje kao skup nepovezanih djelova. Nova inicijativa stiže prije nego što je prethodna dobila priliku da zaživi. Od škola se očekuje da rješavaju gotovo svaki društveni problem, dok istovremeno podižu obrazovna postignuća, integrišu nove tehnologije, odgovaraju na promjene na tržištu rada, unapređuju dobrobit učenika i zaposlenih i reaguju na stalne političke pritiske.

Lideri provode dane upravljajući fragmentacijom umjesto da grade usklađenost. Vremenom, sama fragmentacija postaje poseban oblik iscrpljenosti. Ljudi gube iz vida širu svrhu. Zamajac napretka ustupa mjesto pukom održavanju postojećeg stanja. Energija se troši na reagovanje umjesto na stvaranje.

Djelovi prave cjelinu

Upravo zato liderstvo danas zahtijeva nešto drugačije od onoga čemu su mnogi od nas učeni. Lideri koji će pokrenuti obrazovanje napred nijesu samo efikasni menadžeri. Oni su arhitekte usklađenosti i povezanosti. Pomažu ljudima da sagledaju kako se različiti djelovi uklapaju u cjelinu. Donose jasnoću kada svijet postane previše bučan. Odupiru se iskušenju da prate svaki novi trend ili da reaguju na svaki talas panike. Razumiju da se transformacija ne gradi gomilanjem novih inicijativa, već njihovim usklađivanjem.

Na to sam se nedavno podsjetila tokom susreta sa grupom direktora školskih uprava u Misisipiju. Dok su predstavljali svoje priče i završne projekte, primijetila sam koliko njih govori o udaljavanju od modela „herojskog liderstva“. Jedan od njih opisao je kako je naučio da ne poistovjećuje neprestanu aktivnost sa stvarnim napretkom. Drugi je govorio o tome kako je postao manje reaktivan, a više promišljen i namjeran u svom djelovanju.

Nekoliko njih naglasilo je značaj unutrašnje stabilnosti i sposobnosti da ostanu pribrani u trenucima koji podstiču strah, pritisak ili potrebu za dokazivanjem. Niko nije govorio o tome da je postao glasniji lider. Govorili su o tome da su postali čvršće ukorijenjeni i stabilniji lideri.

Možda je upravo to jedna od najzanemarenijih istina u današnjem obrazovanju. Usklađene sisteme stvaraju usklađeni lideri. Ne savršeni lideri, niti nužno harizmatični lideri, već lideri sposobni da unesu fokus u fragmentisana okruženja. Lideri koji umiju da zadrže dugoročnu perspektivu dok istovremeno odgovaraju na hitne izazove. Lideri koji razumiju da se povjerenje gradi polako – kroz dosljednost, jasnoću i kontinuitet tokom vremena.

U ovom vremenu nije potrebno više galame. Potrebni su lideri koji mogu pomoći ljudima da ne izgube iz vida svoj pravac. Jer u vremenima neizvjesnosti sistemi ne dostižu visinu svojih ambicija, spuštaju se na nivo svoje organizovanosti i unutrašnje povezanosti.

Vicki Phillips, saradnica Forbesa

The Power Of Coherent Leadership