Postoje navike koje uništavaju inteligenciju

Postoje navike koje uništavaju inteligenciju. Živimo u možda kognitivno najstimulativnijem dobu u ljudskoj istoriji. Više informacija nam je dostupno tokom jednog popodneva nego što je većina ljudi susrela tokom čitavog života prije jednog vijeka.

Pa ipak, žalbe na loše pamćenje, poteškoće sa koncentracijom i mentalni umor nikada nijesu bile češće. Ispostavlja se da objašnjenje možda manje leži u tome šta konzumiramo, a više u tome kako naše mozgove oblikuju navike koje okružuju tu konzumaciju.

Sve veći broj istraživanja iz kognitivne psihologije i neuronauke ukazuje na to da određeni svakodnevni mentalni obrasci, oni koji djeluju potpuno uobičajeno, pa čak i produktivno, možda zapravo narušavaju sposobnosti od kojih najviše zavisimo.

Evo tri najdokumentovanija primjera.

Navike stalnog obavljanja više stvari odjednom

Postoji uporno i laskavo uvjerenje da je multitasking znak oštrog i efikasnog uma. Istraživanja, međutim, ukazuju na suprotno i to prilično jasno.

Najprije je važno razumjeti šta se zapravo dešava kada „multitaskujemo“. Mozak ne obrađuje dva zahtjevna zadatka istovremeno. On se brzo prebacuje sa jednog na drugi. Svako to prebacivanje ima svoju cijenu u pažnji. Zadatak koji ste upravo napustili ostaje prisutan u pozadini vašeg uma i takmiči se sa onim na šta pokušavate sljedeće da se fokusirate. Rezultat je neka vrsta stalnog mentalnog šuma.

U značajnom pregledu istraživanja iz 2018. godine, objavljenom u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, istraživači sa Stenford univerziteta analizirali su više od decenije dokaza o multitaskingu sa medijima i kognitivnim performansama.

Multitasking i slabiji rezultati

Njihov zaključak bio je upečatljiv. Osobe koje češće praktikuju medijski multitasking dosljedno su pokazivale slabije rezultate u više kognitivnih oblasti, uključujući radnu memoriju i održavanje pažnje. Nijedna objavljena studija obuhvaćena njihovim pregledom nije pronašla značajnu pozitivnu vezu između intenzivnog medijskog multitaskinga i kapaciteta radne memorije.

Zanimljivo je da posljedice prevazilaze samo uspješnost u obavljanju zadataka. Jedna studija iz 2014. otkrila je da osobe koje postižu više rezultate na skali medijskog multitaskinga imaju primjetno manju gustinu sive mase u prednjem dijelu mozga, ključnom za kognitivnu kontrolu, regulaciju pažnje i praćenje grešaka.

Istraživači su pažljivo naglasili da podaci pokazuju korelaciju, a ne uzročnost, ali je strukturna razlika bila nezavisna od osobina ličnosti, što ovo otkriće čini zaista upečatljivim.

Postoji i jedna posebno neprijatna činjenica. Ljudi koji često multitaskuju uglavnom nisu svjesni pada sopstvenih sposobnosti. Oni imaju tendenciju da sebe procjenjuju kao veoma efikasne, čak i kada kognitivni testovi pokazuju značajno slabljenje performansi. Čini se da je iluzija kompetentnosti zapravo dio samog problema.

Praktična pouka nije da težite životu bez ometanja, jer to nije ni realno ni neophodno. Suština je u tome da prepoznate da svaki put kada svjesno odlučite da završite jednu stvar prije nego što započnete drugu, radite nešto što vašem mozgu zaista prija. Dubinska koncentracija je navika koja može da se razvija i trenira.

Navike pasivnog konzumiranja sadržaja

Postoji značajna razlika između toga da nešto pročitate i da to zaista obradite u mislima. Između gledanja nečega i razmišljanja o tome. Ta razlika je mnogo važnija nego što većina ljudi shvata.

Savremeno okruženje digitalnog sadržaja osmišljeno je za konzumaciju bez ikakvog napora. Automatsko puštanje sljedećih videa, algoritamski optimizovani fidovi, unaprijed servirana mišljenja koja zahtijevaju minimalan mentalni angažman. Rezultat je da možete provesti sate upijajući sadržaj, a da pritom gotovo uopšte ne razmišljate. Završite skrolovanje sa nejasnim osjećajem da ste bili informisani, ali ne možete da se sjetite nijedne konkretne stvari koju ste vidjeli.

Pregled istraživanja iz 2023. godine, objavljen u Frontiers in Cognition, analizirao je uticaj digitalne tehnologije i društvenih mreža na niz ključnih kognitivnih funkcija, uključujući pažnju, pamćenje i kritičko razmišljanje.

Kroz više različitih studija, izloženost algoritamski posluženom sadržaju povezivana je sa smanjenom sposobnošću kritičkog procjenjivanja informacija i oslabljenim donošenjem odluka. Učesnici koji su bili izloženi obmanjujućim objavama na društvenim mrežama pokazali su mjerljiv pad sposobnosti da procijene vjerodostojnost informacija sa kojima su se kasnije susretali.

Rasterećenje

Mehanizam koji ovdje vrijedi razumjeti jeste kognitivno rasterećenje, odnosno sklonost da mentalni rad prepuštamo spoljnim alatima ili sistemima. Određeni stepen rasterećenja je prilagodljiv i neizbježan. Međutim, istraživanja o navikama zavisnosti od digitalnog pretraživanja sugerišu da, kada ono postane podrazumijevani način funkcionisanja, sposobnost mozga za zadržavanje informacija i samostalno razmišljanje može vremenom da oslabi.

Takođe je važno napomenuti da pasivno konzumiranje ne troši samo vrijeme „na prazno“. Ono zamjenjuje uslove koji omogućavaju pravo razmišljanje. To je ostajanje u neizvjesnosti, formiranje sopstvenog stava prije nego što se potraži tuđe mišljenje, i rješavanje problema bez trenutnog odgovora. Upravo su to kognitivna iskustva koja su pasivni sadržajni tokovi dizajnirani da eliminišu.

Ključna promjena ovdje nije u tome koliko sadržaja konzumirate, već u kvalitetu vašeg odnosa prema njemu. Kratko zaustavljanje nakon pročitanog sadržaja, da biste sebi formulisali šta zapravo mislite prije nego što pređete na sljedeću stavku, mala je navika koja ima nesrazmjerno veliki uticaj na to koliko duboko se informacije obrađuju i zadržavaju u mozgu.

Navike izbjegavanja kognitivne neprijatnosti

Od sve tri navike koje se ovdje razmatraju, ova je možda najkontraintuitivnija. Djeluje razumno da se izabere najlakši put do razumijevanja nečega. Kraći sažetak, jasnije objašnjenje ili odgovor generisan vještačkom inteligencijom djeluju poželjnije od toga da sami prolazite kroz problem. Ali decenije istraživanja u oblasti učenja sugerišu da ova sklonost ka lakoći može tiho da narušava kvalitet našeg mišljenja.

Robert Bjork, kognitivni psiholog sa Univerziteta Kalifornija u Los Anđelesu, veći dio svoje karijere posvetio je proučavanju onoga što naziva „poželjnim teškoćama“ – kontraintuitivnog nalaza da uslovi koji u trenutku učenja djeluju teži zapravo dovode do znatno jačeg i trajnijeg znanja.

Mehanizam učenja

Jednostavno rečeno, iskustvo mučenja sa nečim nije znak da učite loše. U mnogim slučajevima, to je upravo mehanizam kroz koji uopšte učite. Kada dosljedno biramo put najmanjeg kognitivnog otpora, uskraćujemo mozgu upravo onu vrstu „trenja“ koja mu je potrebna da bi izgradio trajne sposobnosti.

Dnevna primjena ovoga je pristupačnija nego što zvuči. To može značiti čitanje knjige koja vas izaziva, umjesto one koja vas umiruje i potvrđuje vaše stavove.
Zadržavanje na problemu nekoliko minuta prije nego što posegnete za pretraživačem. Ozbiljno razmatranje perspektive sa kojom se u početku ne slažete, umjesto da je jednostavno preskočite skrolovanjem. To nijesu dramatične intervencije, ali kada se ponavljaju tokom vremena, predstavljaju nešto što neuronauka shvata ozbiljno: um koji aktivno gradi sopstvenu otpornost.

Važno je jasno reći šta ovo istraživanje sugeriše, a šta ne. Ove navike nijesu znakovi nepovratnog oštećenja. Mozak je plastičan, i obrasci koji su naučeni mogu se i odvići. Ista neurološka fleksibilnost koja je omogućila da se ove navike formiraju jeste i mehanizam kroz koji se mogu promijeniti.

Ono što dokazi zapravo sugerišu jeste da inteligencija nije fiksna količina koja se pasivno održava. Ona je nešto što se aktivno oblikuje kvalitetom pažnje koju svakodnevno vježbamo, time da li radimo u skladu sa načinom na koji mozak zaista uči, ili se tome uporno suprotstavljamo.

Mark Travers, saradnik Forbesa

3 Brain Habits That Are Damaging Your Intelligence, By A Psychologist