Centralna Azija je novo energetsko bojno polje gdje svi gube, a Kina dobija
Kada su iranske rakete prošlog mjeseca pogodile dva tankera u Hormuškom moreuzu, naftna tržišta su paničila. Trgovci su pratili to usko grlo, analitičari su nadgledali brodare. Televizijske vijesti su brojale barele koji su u opasnosti. Ali dok su svi gledali ka jugu, nešto jednako značajno dešavalo se hiljadama kilometara sjeveroistočno, u kopnenoj regiji Centralna Azija, koju većina Amerikanaca ne može ni da pronađe na mapi.
U Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu, tri bivše sovjetske republike koje leže na nekim od najvećih neiskorišćenih rezervi nafte i gasa u svijetu, u toku je spora geopolitička promjena. Ove zemlje tiho, pažljivo i promišljeno slabe svoje veze sa Rusijom. Ali ne okreću se Zapadu. Sve više se oslanjaju na Kinu. A Vašington na to gotovo i ne obraća pažnju.
Suština ove priče je sljedeća: rat sa Iranom razotkrio je koliko su krhki globalni lanci snabdijevanja energijom. I pokazao da su zemlje koje su najbolje pozicionirane da posluže kao rezervni izvori energije u poremećenom svijetu upravo u Centralnoj Aziji. Trka za obezbjeđivanje tih resursa već je počela. Kina je daleko ispred. Sjedinjene Države su po strani.
Kina anticipira
To ne znači da je Americi potrebna centralnoazijska nafta ili gas. Ali nafta je roba kojom se trguje globalno. Kada se snabdijevanje poremeti bilo gdje, američki potrošači i kompanije to osjete. Još važnije, ovdje je riječ o tome ko će ubuduće postavljati pravila globalne energetske ekonomije. Ako Kina obezbijedi lance snabdijevanja u Centralnoj Aziji, moći će da izdrži pritisak Zapada – prema Iranu, Rusiji ili u bilo kom budućem sukobu – sa znatno većom otpornošću.
„Centralna Azija je dio dugoročnih napora Kine da smanji zavisnost od energije iz Persijskog zaliva i, šire gledano, da postigne samodovoljnost“, kaže Robert Mening (Robert Manning), viši saradnik u Stimson centru i bivši savjetnik Stejt dipartmenta za energetiku. Kina već dugo anticipira scenarije poput zatvaranja Hormuškog moreuza.
Kazahstan proizvodi više nafte nego Kuvajt. Turkmenistan ima četvrte najveće rezerve prirodnog gasa na svijetu. Uzbekistan je značajan proizvođač sa brzorastućim stanovništvom željnim energetskih investicija. Zajedno, ove zemlje nalaze se između Rusije na sjeveru i Kine na istoku, povezane sa obje mrežom gasovoda i naftovoda koji određuju ko dobija njihovu energiju i pod kojim uslovima.
Rusija gubi kontrolu
Veći dio postsovjetskog perioda, Rusija je kontrolisala izlaze. Nafta i gas su tekli ka sjeveru kroz ruske cjevovode do ruskih luka, dajući Moskvi i prihod i politički uticaj. Kada je Kazahstan želio da prodaje naftu Evropi, morao je preko Rusije. Kada je Turkmenistan želio da prodaje gas bilo gdje, Moskva je morala da se složi.
To doba se završava.
Promjena je počela ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. godine, koja je istovremeno promijenila i ekonomiju i politiku. Odjednom je Rusija očajnički pokušavala da svoje energetske izvoze preusmjeri ka istoku, a zemlje Centralne Azije našle su se u neočekivanoj poziciji. Mogle su da kupuju jeftin ruski gas za domaće potrebe, dok su sopstvenu proizvodnju preusmjeravale ka profitabilnijim tržištima, prije svega Kini.
Brojke govore same za sebe. Proizvodnja nafte u Kazahstanu dostigla je rekord 2025. godine. Ipak, oko 80% izvoza i dalje ide na sjever, kroz Kaspijski naftovodni konzorcijum pod ruskom kontrolom, do luke na Crnom moru. Od kraja 2025. ukrajinski napadi dronovima oštetili su tu ključnu rutu, ostavljajući operativnim samo jedan od tri terminala za utovar na moru. Tradicionalni ruski uticaj sada postaje slabost, a Kazahstan očajnički traži alternative.
Kini potrebno što više izvora
U međuvremenu, gasovodi izgrađeni i finansirani od strane Kine, koji vode ka istoku iz Turkmenistana i Kazahstana, sada prenose oko 55 milijardi kubnih metara gasa godišnje u Kinu. To je uporedivo sa količinama koje je ruski gasovod Sjeverni tok nekada isporučivao Evropi. Četvrti gasovod je u izgradnji kako bi dodatno povećao kapacitet.
Možda se pitate zašto Kina jednostavno ne kupi više nafte i gasa od Rusije po sniženim cijenama. Ruski gasovodi ka Kini idu istočno iz Sibira i ulaze u sjeveroistočnu Kinu. Centralnoazijski gasovodi ulaze sa zapada, kroz kinesku regiju Sinđang. To su potpuno odvojeni sistemi koji snabdijevaju različite djelove zemlje. Ne mogu se zamijeniti jedan drugim. Kina ne bira između ruskog i centralnoazijskog gasa – potrebna su joj oba.
Kriza u Hormuškom moreuzu dodatno je povećala hitnost svega ovoga. Kina je prije rata uvozila oko 90% iranskog izvoza nafte morskim putem. Kako je taj izvor sada ugrožen, najlogičniji potez Pekinga je da se još više osloni na energiju koja ne prolazi kroz Persijski zaliv. To povećava potrebu Kine za centralnoazijskim resursima, ali ne mijenja odnos moći u korist tih zemalja.
Kina drži karte
Tačno je da centralnoazijski proizvođači imaju resurse, a Kini su oni potrebni. Ali Kina je izgradila i finansirala infrastrukturu kroz koju ti resursi stižu. Ako proizvodite gas, ali jedini gasovod ka istoku izgradi i plati vaš kupac, onda taj kupac određuje uslove.
Nargiss Kassenova, direktorka Programa za Centralnu Aziju na Harvardovom Dejvis centru, kaže da je „malo vjerovatno“ da će ekonomski uticaj regiona porasti nakon rata sa Iranom. „Ako pogledamo širu sliku, rat sa Iranom dodatno će povećati ulogu i uticaj Kine u regionu“.
Ipak, ne smatraju svi da je situacija izgubljena za Zapad. Neki analitičari tvrde da vlade Centralne Azije nijesu pod kontrolom nijedne zemlje i da istorija regiona nalaže oprez prije nego što se proglasi pobjeda Pekinga.
Za takav stav postoje argumenti. Kazahstan je aktivno privlačio evropske i američke investicije. Kompanije poput Ševrona i Ekson Mobajla nijesu tu slučajno. Takođe je ulagao u koridor ka zapadu, prema Mediteranu i evropskim tržištima, kako bi izbjegao i ruski i kineski uticaj.
Međutim, taj balans ima slabosti. „Kaspijski koridor“ postoji, ali prenosi samo dio količina koje kineski gasovodi šalju ka istoku. Kazahstan može da pregovara o cijenama i koristi konkurenciju među kupcima, ali ne može da izgradi novi gasovod ka drugom tržištu za manje od decenije. Kineske infrastrukturne investicije stvorile su zavisnost koja nadilazi pojedinačne ugovore i cjenovne cikluse.
Lažna sigurnost Evrope
Prozor za stvaranje prave protivteže, kroz investicije, finansiranje infrastrukture i dugoročne ugovore, još nije zatvoren. Ali se sužava sa svakim kilometrom gasovoda koji Kina završi. Dosadašnja iskustva sa kineskom inicijativom „Pojas i put“ – dužničke zamke u Šri Lanki, neuspješni projekti u Africi – daju centralnoazijskim državama razlog za oprez. Ipak, obim i finansijska moć koje Kina nudi teško je nadmašiti.
„Evropa se uljuljkala u lažnu sigurnost kada je riječ o ruskoj energiji. To je grubo prekinuto ratom u Ukrajini, a posljedice i dalje trpi“, objašnjava Mening. I iako su Sjedinjene Države jedan od najvećih proizvođača nafte i gasa, „važno je zapamtiti da je nafta globalno tržište. To mnogi ponovo shvate na benzinskim pumpama“.
Situacija u Hormuškom moreuzu će se vremenom smiriti. Uvijek se smiri. Ali bila bi greška posmatrati rat sa Iranom kao uzrok onoga što se dešava u Centralnoj Aziji. Kina je prvi sporazum o gasovodu sa Turkmenistanom potpisala još 2006. godine. Gas je u kineske gradove počeo da stiže već 2009. Mnogo prije nego što su zapadni kreatori politike ozbiljno obratili pažnju na ovaj region.
Upravo zato se može reći da se kineska strategija osiguranja isplatila. Centralna Azija ima rezerve, geografski položaj i sve veću motivaciju da postane rezervni energetski izvor svijeta kada snabdijevanje iz Persijskog zaliva zakaže. Kina je to prepoznala i djelovala u skladu s tim. Širila je svoje opcije snabdijevanja i istovremeno učvršćivala strukturne ekonomske prednosti. To je dugoročna strategija koju Zapad još nije uspio da sustigne.
Ken Silverstein, saradnik Forbesa
Central Asia: The New Energy Battleground Not On Your Radar